Okruglih deset godina! Wow, poprilično je to i kad si dijete i kad si televizijski program za djecu. Deset punih godina. Toliko je nekidan napunio i dostojno obilježio Juhuhu, HRT-ov kanal za najmlađe. Ono što je onomad počelo relativno skromno, naraslo je do toga da cijelo prijepodne najmlađi imaju zašto gledati HRT3, a bome i radio istoimeni svira samo za najmlađe. Dobro, sada bi oni koji su mladi bili prije juhuhu i ohoho godina mogli grintavo prozboriti koju o vremenu kada su dječje emisije bile drukčije, možda kompleksnije, zeru ambicioznije, takve da ne udaraju na prvu loptu. Nekad je bio “Poletarac”, baš kao što su emisiju za djecu nedjeljom vodili ruku pod ruku Vajta i Slavko Štimac. Bilo pa prošlo, vremena su druga i dobro je da se na najmlađe mislilo i misli. Vrijedan je pokušaj da se od njih stvore kritički nastrojeni gledatelji malog ekrana. Da im se bar tako novine tutnu u ruku umjesto ekrana mobitela, možda bi za tisak bilo svjetlije neke budućnosti.

KAKO je na Trećem prijepodne programsko vodstvo HRT-a odlučilo školovati nove gledatelje, tako je na Drugom programu Hrvatskog radija odlučilo prići bliže mladosti. Ne može se zamjeriti ništa onima koji će možda kazati da se to približavanje događa mrvu prekasno, ali recimo da je i na vrijeme. Tu se, međutim, i prije negoli su promjene počele, dade razglabati o tome treba li mladost navući k sebi tako da joj se ide niz dlaku, ili ju treba naučiti da od radija, onog javnog i neformatiranog, uvijek očekuju nešto više, drukčije, ozbiljnije. Na HRT-u su krenuli prečacem, čini se, odradili nogometni transfer pa k sebi doveli trojac koji se na komercijalnoj postaji pokazao bogomdan za prijepodnevno čavrljanje. Ta ista komercijalna postaja brzo je s druge komercijalne postaje dovela novih troje, što svjedoči da je tržište ranojutarnjih radijskih voditelja živnulo na naglo. Samo, da ne bi bilo po onoj dok jednom ne smrkne, drugom ne svane!? Nekih emisija već je nestalo s Dvojke, nekih će nestat, nekima se mijenjalo ime, traži se posla ljudima silom a ne milom, a to je malo kad dobro. No živi bili pa pogriješili. Profunkcionira li novi jutarnji format na Dvojci, možda se radije ode i na Prvi ili Treći.

DOK traje potraga za novim gledateljima i novim slušateljima, polako se diže pozdrav starim gledateljskim vucima. O njihovim starim dobrim navikama, ako ne i potrebama, više se i ne misli. Ne misli jer za njihove potreba navodno nema novca, ako već nije po onoj “tko ih šiša”. Novine pišu i portali javljaju kako je umrla vojvotkinja od Kenta. Da ne bi zabune bilo, dodaju pritom kako vojvotkinju pamtimo i zbog Wimbledona. Kako je ne bismo pamtili kad je onako nježna i elegantna i kraljevskih manira svake godine uredno silazila iz lože na travnati teren, pa se prvo rukovala sa svom omladinom koja za meča loptice hvata, onda razgovarala sa sucima, da bi na kraju finalistima dodijelila što pokal što onaj veliki tanjur koji pobjednici vješaju poslije na zid dnevnog boravka. Radila je to vojvotkinja uvijek, i gledali smo mi to godinama dok netko na HRT-u nije odlučio da više tenis gledati nećemo. Pa smo zamalo na nju zaboravili, a mladost će za vojvotkinju znati samo po priči, ako ju išta od uspomene njihovih staraca i bude zanimalo. Samo, zašto nam uzeše vrhunski tenis!?

LAKO tenis. Uzeše i košarku. Ovih dana boj se bije na Europskom prvenstvu, čuda se događaju, poput pobjede Finske nad Srbijom i Gruzije nad Francuskom, crta se nova neka karta europske košarke a u nas, u vrijeme dok Dončić maltretira Talijane, repriza Superpotjere od tko zna kad i repriza Plodova zemlja od jutra. Nema para!? Ok, ma kako ih to u susjedstvu ima, ima toliko da u Srbiji na javnom servisu prenose dojednu utakmicu. Nema naših na Prvenstvu? Ok, ma da nije da će nam košarka biti samo još gora i gora ako ne daš najširem krugu ljudstva da ju za pretplatu gleda. Prođu u ovoj zemlji ima samo nogomet, njega se i po birtijama najviše gleda, a to je jedan od lijepih putova u propast i ignoriranje svega drugog. Slobodno tržište, tko da više, njegova djevojka, plati pa se rugaj... Nije ovo mjesto za bit prost, ali nema ništa lakše nego logiku slobodnog tržišta iskoristit za ruganje svakom tko, eto, nema para ni živaca plaćati za svaki sport po jedan specijalizirani kanal. Na što, na koncu, pare od pristojbe idu!? A vrijedi i ona koja kaže da tamo gdje ima volje ima i načina. Ni volje ni načina. Juhuhuhu!