Nogomet. Liga nacija. Kako ne krenuti od još jednog u nizu povijesnih ogleda naših nogometnih reprezentativaca, htio čovjek ili ne htio. U malo dana dvaput ogled s Francuzima. Daje na spektakl. No svaka utakmica ima dva poluvremena, pa tako i svaki spektakl.

Prvo poluvrijeme ono splitsko. Mi domaćini. Stadion pun. Publika koja slabo pjeva himnu, pa se francuski novinari tome čude, ali zdušno pjeva onu “Ako ne znaš šta je bilo”, pa se francuski novinari opet čude. Vatreni k’o navijeni, na svakoj lopti, raspoloženi, odlučni. Igra je to bila koja je daleko odskakala od sveg popratnog materijala, možda ponajviše od nevoljna komentatora Nove TV. Kvragu, valjda ništa nema teže nego se naviknuti na to da nije javni servis jedini koji prenosi povijesne utakmice. Nije odavno. Evo, recimo, RTL-u je nakon niza pokušaja uspjelo da nas uvjeri kako rukomet prije njih valjda nitko nikada nije ni prenosio ni komentirao. Ali nogomet na Novoj TV... Nije da su njihovi momci nezainteresirani, nije da se ne trude, ali slabo je tu emocije, slabo teksta mimo onog što gledatelj i sam vidi, slabo kritike, slabo duha. Dođe čovjeku da upali tranzistor dok gleda sliku na malom ekranu, i to ne radi špurijusa. No to prvo poluvrijeme je rezultatski bilo taman tako sjajno da se ničeg drugog i ne spominjemo. Pričalo se samo o genijalnoj taktici i nogometu, onako tipično hrvatski, baš kao da se drugo poluvrijeme i neće igrati. Ma, igralo se.

Drugo poluvrijeme igrala je samo Francuska, a što su Francuzi više igrali, to je komentator Nove TV više tonuo u svoj stolac, barem se po njegovu glasu dalo tako zaključiti. Zaželi se tad čovjek nekih starih majstora, pa da je, ako ništa, poslije u studiju manje familijarnosti, a više analitike. Ali, ta vremena su čini se odavno prošla, tko god da se uhvati naših nogometaša. S Vatrenima se vazda po jajima gazi, da se tko ne uvrijedi, da ne digne nos, da te ne proglasi neprijateljem narodnim. A šteta je, jer kritika, ako je na mjestu, ne da nikog nije ubila, nego u pravilu gura naprijed. Te kritike, u ova dva poluvremena, ne bi, a bome je i Aljoša Vojnović slabi bećar kad stvari krenu po zlu.

Ili je, a nije uopće to nemoguće, puno lakše prenositi atletiku. Dvoransko je svjetsko, nikakvih velikih očekivanja nema, atletičari sretni što su i opet na okupu, a HRT-ov dvojac Marko Šapit i Stjepan Balog razigran da je milina. Bi’ će da je nešto i do toga koji je sport u igri. Inače, dok čovjek gleda atletičarke na startnoj crti, teško se miri sa saznanjem da onomad ženama uporno nisu dali ni blizu atletskim disciplinama. Nijedan razlog za to nema, a ako ćemo pravo, osim što sjajno trče, bacaju, skaču, atletičarke su i nemjerljivo televizičnije od svojih muških kolega.

Nego, finala. Nije to kategorija rezervirana samo za sport. Imaju svoja finala sijela svake vrste. Finale “Gospodina savršenog” jamačno bi se pratilo netremice na više od pola televizijskih prijemnika u nas da ga nismo, silom modernosti, rascjepkali u dva, tri dana. “Pogledajte dramatično priznanje prije svih”, vabili su s RTL-a one koji imaju njihov kanal Voyo. Plati pa se rugaj, odnosno plati pa ćeš prvi vidjeti veliko finale. I dok su se oni koji koriste Voyo trijeznili od uspjeha svojih favorita, narod nesklon plaćanju bilo čega morao je cijeli jedan dana paziti da mu bliža ili dalja rodbina, ako ne i svi portali redom, ne otkriju koje su to djevojke ukrale srca dvojice mladih gospodina. Dotle nas je tehnika dovela, prvo platforma, a onda dobri stari TV. U današnjem svijetu u kojem svi hoće čim prije i odmah, ono slatko iščekivanje televizijskog nekog događanja rezervirano je za stariji svijet i nepopravljive nostalgičare. Dobro je dok nam ne otmu i to. Inače, Šime je odabrao Vanju, a Milošu je srce ukrala Maida. Zapravo, čini se čovjeku da je potraga za savršenim parom bila nikada bezbolnija i nikad kraća. I to je dobro.

Daleko od finala su zato sva netom zalaufana svakogodišnja čuda poput klasika “Tvoje lice zvuči poznato”. Bome, moraš biti okorjeli fan da ti ne smeta kakvom su nas maskom odlučili uvjeriti da to Frano Lasić pjeva. I otkada to u nas svi pjevaju!? I zašto, pobogu!? Daleko od finala je “Najbolji britanski slastičar”. No to je dobra vijest. Em tamo nitko ne pjeva, em Britanci još uvijek to rade najbolje. Nego, izgubismo mi od Francuske. Nema veze, glavno da se pred crkvom u Parizu, poslije mise, na afteru pjevala ona Thompsonova, da se francuski novinari čude.