Znamo li što jedemo, pita se na HRT-u Robert Knjaz. Pritom se, dakako, ne zamara toliko nutritivnim svojstvima koliko svim tim čudesnim predajama i narodnim vjerovanjima o klasicima drage nam gastronomije.

SVE je tu onako baš knjazovski, i vazda obziran humor, i šareni vizual, i spremnost da se ide u daleke zemlje u potrazi za odgovorima, i cijeli niz serviranih podataka koji će itekako dobro doći u svakom iole ambicioznijem pub-kvizu. Ne mijenja se recept koji pobjeđuje, a pobjeđuje, i to tako da čovjeka nekako bude sram rogoboriti išta. Samo, nije nemoguće da dođe do zamora materijala, ne u autora, nego u dijela publike. Kako onda i prema kojim kriterijima ocijeniti Knjazov najnoviji uradak. Lako! Ako su vam sline curile na spomen bureka, uradak je uspio. Ako niste poželjeli istog trena po odjavnoj špici naručiti pizzu dostavom, uradak nije uspio. I to je to.

EVO, recimo, gore potpisani nije dobio želju za burekom, ali je istog trena utipkao majčin broj da dogovore datum od kusanja njezine pašticade čim se ta tema našla u središtu Knjazova interesa. Pizza je izmamila pomalo neočekivane uzdahe, a epizoda o juhi podijelila ukućane popola, kako i inače juha čini. Tako to s gastrouradcima bude, a ovo jest, koliko god bilo knjazovski, priča o hrani. A ako je tako, ne bi li bilo posve lako ocijeniti kvalitetu baš svakog televizijskog uratka po tome je li vam otvorio apetit ili nije. Ako jest, ako je apetitlih, to je to. Ako nije, piši propalo.

DOBRO, valjalo bi taj kriterij mrvu i precizirati. Ima tako i uradaka prema kojima ne možeš biti nego dobrohotan i kad ti u tanjur jedva štogod privlačno stave. Kako, recimo, biti kritičan posve prema RTL-ovoj “Večeri za 5”, tom pomalo bizarnom okršaju obična svijeta željnog kuhanja u društvu, kad je sijelo 18 godina emitiranja napunilo?! Kako biti kritičan prema broju od 1600 emitiranih epizoda?! Teško. Ali da je nužda kopirati recepture, i nije baš. Možda kad bi Knjaz režirao koju “Večeru za 5”...

ZA MUDRIJE neke uratke i nema čovjek vremena u ova vučja doba. Evo i Dean Šoša, taj maestralni HRT-ov čovjek za film, u svom stilu veli u razgovoru za Jutarnji list kako nakon radnog dana nema snage ni za što od televizijskog, osim baciti oko na “Gospodina savršenog”. Znaju to na komercijali, zato su i krenuli u nove sezone jednog te istog. Ali dobro, ako je onaj uradak Nove TV gdje se pogađa tko pjeva a tko ne pjeva poslovično ajme i kuku, bar je ukazanje Dražena Zečića kao člana žirija ravno malom korizmenom čudu. Dotle je, eto, došlo da Zeko čuda nosi.

NO DAKAKO da ta činjenica da nas radni dan sažvače i navečer ispljune ne bi trebala biti jedina nit vodilja u slaganju televizijskih programa, pogotovo javnom servisu. Podnijeli bismo mi kadikad i štogod dublje, zahtjevnije, analitičkije, da je manje vizualno zavodljivo, a više mudro i obrazovno. “Oči sokolove”, super sve, lijepo je kad kamera plovi zrakom i odozgo snima koliko nam je zemlja lijepa, ali nije baš ni novo ni originalno. Imali smo, recimo, “Europu iz zraka”, posve slično nešto makar strano bilo, baš kao što sad imamo naše ljudstvo odbjeglo u prirodu koje se na tren čini navlas isto kao ljudstvo koje u svojim emisijama Ben Fogle lovi naokolo po svijetu. Na tren se sve čini već viđeno, onako kako se već viđenim čini, recimo, domaći nogomet i sve uz njega vezano. HRT kao da gubi snagu i želju, a zašto, pokušalo se detektirati na nedavno održanoj sjednici saborskog Odbora za medije.

GUBI je i zato što su u želji da smanje troškove oni koji HRT vode otvorili izlazna vrata baš svima. Pa kvalitetan kadar odlazi, a ne vidi se ‘ko bi ga mogao zamijeniti. A gdje je još mali milijun problema, od onog plana konsolidacije koji je cijenjena konzultantska tvrtka radila kao da se radi o tvornici cipela, a ne o javnom televizijskom servisu do činjenice da netko onako trampovski i od javnog servisa očekuje prvenstveno da zarađuje, a za ostalo ćemo lako. Ali nije to, nažalost, od jučer i nije apetitlih.

EMOCIJA. Nije egzaktna kategorija, ali je možda i jedino za što se možemo uhvatiti. Emocija, ona dobra, makar i zeru straha bilo, dok gleda čovjek studente u Beogradu. Ili emocija, ona najgore vrste, kad na kabelskoj postaji od nogometa vidiš kako se stanoviti Jeličić kao argumentom u verbalnoj prepirci s trenerom našeg kluba koji je Talijan koristi onom “stranac si, došao si tu i moraš imati poštovanja”. Ti si stranac!? Dobro je dok god, makar na javnom servisu, mjesta za takve poput gospodina stanovitog nema.