Šest dugih godina smo čekali da nas genijalni južnokorejski redatelj Bong Joon Ho počasti svojom novom filmskom 'delicijom' i toj je 'torturi' ovih dana konačno stigao kraj. Sa svima znanim, prethodno snimljenim fenomenom imena ''Parazit'', spomenuti je autor visoko podignuo ljestvicu vlastitog umjetničkog stvaralaštva i kvalitete, pokupio povijesne Oskare i još stotine međunarodnih priznanja i bilo je apsurdno za očekivati kako će s novim filmom uspjeti nadmašiti samog sebe. No premda se to i nije dogodilo, njegov ''Mickey 17'' nikako ne bi trebali nazvati neuspjehom ili još gore – promašajem. Pozamašnom budžetu i zvjezdanoj postavi unatoč, ovo ipak nije tipični holivudski poluproizvod kojeg ćete zaboraviti prije negoli 'iscuri' odjavna špica. Ne, riječ je o pametno osmišljenom i vraški zabavnom djelu, ZF satiri koja istovremeno tjera na smijeh i razmišljanje.

Smrtonosne zadaće

Nakon što se s prijateljem Timom (Steven Yuen) nepromišljeno upustio u neuspjeli poslovni pothvat zbog kojeg su se do ušiju morali zadužiti kod izuzetno opasnog kamatara, Mickey Barnes (Robert Pattinson) dođe do zaključka kako bi glavu mogao spasiti jedino odlaskom sa Zemlje u kolonizatorskoj misiji naseljavanja planete Nilfheim. I dok je Timo zahvaljujući svojim uobičajenim ljigavim metodama uspio dobiti posao jednog od pilota, naivni Mickey se enormnom broju kandidata bez suviše razmišljanja ili temeljitog čitanja ugovora odlučio suprotstaviti prijavom za posao 'potrošnog'. Kao 'potrošni', Mickey se naime, kako mu i status govori, smatra potrošnim te mu se dodjeljuju kojekakve vrste pogibeljnih zadataka, a ako umre na jednom od takvih ekstremnih poslova ili kroz znanstvene eksperimente 'za dobrobit čovječanstva', isprintaju mu novo tijelo u kojeg implantiraju sva njegova prošla sjećanja.

Tijekom četiri i pol godine dugog leta ka planetu Nilfheim, Mickeya opetovano izlažu svakakvim smrtonosnim zadaćama, virusima, radijaciji, kemikalijama i sličnim bolnim torturama, a dočim tijelo zakaže, spale ga i isprintaju novo. Tako je to sve išlo sve dok nisu stigli na odredište gdje je u jednoj misiji sedamnaesta verzija Mickeya doživjela nezgodu zbog koje su Timo i znanstvenici iz ekspedicije smatrali kako je neće preživjeti stoga su po već ustaljenom običaju isprintali njegovu novu verziju. Malim, gotovo nemogućim izgledima unatoč, Mickey 17 je uspio preživjeti uz nemalu pomoć domicilnih stvorenja koja su mu u tome pomogla, no kad se vratio u bazu, na obostrano iznenađenje, susrele su se obje verzije. Plah i nesiguran, Mickey 17 pokuša ispregovarati nekakvo rješenje koje će ih zaobilaženjem strogog zakona o dupliciranju obojicu održati na životu, no njegova, daleko okrutnija osamnaesta verzija ga želi eliminirati. Igrom slučaja, obje verzije prežive, to se čak svidi i njegovoj voljenoj djevojci Nashi (Naomi Ackie), no ispostavi se kako lider misije, beskrupulozni i egomanijakalni političar Kenneth Marshall (Mark Ruffalo) i njegova psihopatska i kontrolirajuća supruga Ylfa (Toni Collette) imaju druge planove. Kako za njega, tako i čitav planet…

Ako ste kroz protekla dva i pol desetljeća (ne računajući kratkiše koje je snimio još kao student i u ranim post-studentskim danima) pratili karijeru ovog izuzetnog autora iz Južne Koreje, mogli ste već dobro zaključiti kako kroz svoje filmove, koliko god žanrovski bili drugačiji, uvijek na neki način provlači društveno-politički, nerijetko i ekološki osviješten komentar na društvo u rodnoj zemlji, ali i onog na globalnoj razini. Uz klasičnu primjenu satiričnog dodira i crnog humora, Bong Joon Ho se kroz svoje uratke opetovano obračunavao s utjecajima kapitalizma, korupcije i neujednačenog društvenog poretka na život malog čovjeka, a takav materijal je nakon iznimnog ''Parazita'' pronašao i u relativno friško objavljenoj knjizi ''Mickey7'' Edwarda Ashtona. Bong je materijal iz knjige u konačnici scenaristički poprilično 'ogolio' te je učinio nebrojene izmjene počevši od naslovnog lika kojeg je od običnog čovjeka s neobičnim poslom ovdje transformirao u lakovjernu i plahu budalu.

Ta, ali i brojne druge scenarističke nadopune i izmjene, ''Mickeya 17'' su poprilično udaljile od pisanog predloška. To se može naslutiti već i u samom nazivu filma jer, kako je i sam Bong više puta naglasio, daleko je zabavnije glavnog lika ubiti barem deset puta više negoli što je to bio slučaj u romanu. Od prve pa sve do osamnaeste Mickeyeve verzije, kroz film svjedočimo njegovim tupavim, mlakim, plačljivim, nesigurnim i zbunjenim inkarnacijama, a to na mnogo načina paralelno simbolizira i obične, karakterima posve različite ljude. Koliko god Bongov film satiričkom oštricom nemilosrdno sječe kroz svijet korporativnog kapitalizma, organizirane i profitne religije i ljigavih egoističnih političara, toliko je i film o malim ljudima. Bez malih ljudi nema ni društva niti opstanka, a kad se oni udruže, ne postoji sila koja ih može zaustaviti. Istovremeno, ovo je i film koji vrednuje ljudski život. Svi smo mi vrijedni i nitko ne bi smio biti tuđi, 'potrošni' materijal u svrsi ostvarivanja nečijih interesa.

Gledajući film, svako malo su mi se u glavi stvarale komparacije s našim svijetom i političkim liderima koji ga krivo oblikuju. Ashtonova knjiga možda i jest nastala 2022., ali u filmu možemo iščitati nevjerojatno puno aktualnih situacija i persona. Ponajprije onih kroz lice i naličje Donalda Trumpa. Ruffalova besprijekorna klaunovska interpretacija, kako kroz govor i geste, tako i karakter, nemalo podsjećaju na američkog autokrata i njegovu politiku spram migrantima, domorocima i 'potrošnim' ljudima, ali i ljubav prema kameri koja ga svugdje prati. Bongova karakterizacija likova i situacija je višeslojna, donekle i kompleksna, no vjerujem kako ćete je čitajući između redaka naizgled blesave premise lako moći zapaziti i cijeniti.

Fantastični Pattinson

Kao i u svojim prethodnim filmova koje je snimio na engleskom jeziku (op.a. ''Snowpiercer'' i ''Okja''), Bong je i ovom prilikom okupio veličanstvenu glumačku međunarodnu ekipu gdje uz već navedenog Ruffala i odličnu Toni Collette prvenstveno moram izdvojiti impresivnog Roberta Pattinsona. Da, da, da. Nekoć osporavan i ozloglašen zbog uloge 'svjetlucavog' vampira Cullena u mega uspješnoj ljigi imena ''Sumrak saga'', Pattinson se kroz posljednjih desetak godina pošteno namučio dokazati kako u njemu čuči i ogroman glumački potencijal u što smo se mogli uvjeriti i kroz njegove nastupe u filmovima poput: ''Izgubljeni grad Z'', ''Paklena noć'', ''Misija: Duboki svemir'', ''Svjetionik'' ili ''Batman''. U svojem možda i najzahtjevnijem nastupu iliti točnije rečeno nastupima pošto tumači nekoliko različitih varijanti Mickeya, Pattinson je uistinu fantastičan. Od facijalnih ekspresija i različitih karakternih obilježja pa sve do drastičnih vokalnih izmjena, čovjek naprosto oduševljava.

Zahvaljujući uvjerljivo najvećem budžetu (nekih cca 118 milijuna dolara) kojeg je do sad imao na raspolaganju za snimanje nekog filma, Bong je napravio jedan vrlo dobar spektakl koji će vas dobrano nasmijati i zabaviti, a istovremeno i moralistički raspametiti. Hoće li se uložen novac u konačnici vratiti i isplatiti producentima, ostaje nam za vidjeti, no budite uvjereni kako na njega neće pohrliti mase željne klasičnog spaljivanja moždanih ćelija uz kojeg će se šopati kokicama i razvodnjenom Colom. Ovaj film nudi štošta, ali i traži od svoje publike.