Trebao bi jednom neki dokumentarist napraviti film o ljudima što i u današnja vremena svoje bilješke, napomene, natuknice, dnevne tjedne rasporede i obaveze pišu na papiriće. Uredno sve zapisuju usprkos bližnjima koji im, manje-više suptilno i s manje-više uspjeha, kazuju da to rade ljudi koje muči neki ozbiljniji problem od potrebe da sve, šatro, imaju pod kontrolom. Ali navike su vražja stvar, a i nema dobra pisca bilo koje vrste ako u svakom džepu nema papirić sadržaja koji preko noći postaje nepoznanica veća od matematičke jednadžbe u dva reda pisane. Nekada vrijeme i događaji jednostavno zabilješke pojedu, nekada vrijedne neke stvari ustuknu pred komercijalnijim sadržajem, a nekada se, k’o što rekosmo, samo ne razumije rukopis. I u pravilu bude čovjeku žao što nije našao vremena i prostora da ono što je zabilježeno neurednim rukopisom bude u nekom tekstu iskorišteno.

U kutu velikog papira punog žvrljotina piše, recimo, i ovo: “Mališani! Punjene paprike!” E da, “Mališani” su ona draga kratka forma što ide na HRT-u na Trećem jutrom u sklopu dječjeg program. Tamo klinci rade sve k’o odrasli ljudi, ali da će taj frajer tako vješto puniti paprike, baš kao da je chef kakav, a ne klinac od kakve tri, četiri godine, e tome se bome nije bilo za nadati. Samo, nastranu vještina u mališana, ali ta mirnoća koju je iskazao kad mu je jedna od paprika pobjegla sa stola na pod, taj mir kojim je odšetao do posrnule paprike da je vrati natrag i napuni nadjevom, e ta mirnoća bila je tako hipnotizirajuće ljekovita. Odrasli neki chef vjerojatno bi skinuo sve svece s neba. Klinac je bio hladan kao špricer. Da je moći zavazda ostati mudar k’o ovaj mališa, živjelo bi se i bolje i ljepše.

No dakako da nije ova crtica bila ono jedino zabilježeno na komadiću išarana papira. Podno nje piše tako “Razgovor s razlogom”. Razgovore s razlogom vodi Morana Kasapović. Vodi ih s ljudima koji su svojim radom, karijerom, stavom, mudrošću, zaslužili da se s njima razgovara. Razgovor je to koji traži da se ostavi sve postrani i sastrane, da utone gledatelj u fotelju i da sluša ono o čemu se razgovara. Jer tu se ne leti za senzacijom, tu se ne postavljaju pitanja na rubu pristojnoga, tu se ne teži u malo vremena ispričati sve, već se jednostavno, lijepo, pametno, pristojno i s uvažavanjem razgovara. Oplemeni svaki “Razgovor s razlogom”, učini da se život svakodnevni ne čini tek jeftinom robom, podsjeti da ima smisla raditi pošteno ono što nam je dano da radimo najbolje. Još da “mudar” netko nije procijenio da je nedoba pred ponoć pravo vrijeme za emitiranje, bila bi divota.

Bit će da je to nedoba razlog da se podno zabilješke s razlog našao i “Labirint”. Praktički jedina emisija javnog servisa za koju se da reći da je politički magazin, jedina koja se ne libi ozbiljnom reportažom, ozbiljnim prilogom i pričom upozoriti na sve anomalije oko nas, emitira se taman tad da u šumu svakojakog sadržaja samo okorjeli fanovi znaju kad. I nije to od jučer, tako je ima ohoho vremena, što god tko rekao, pisao, tražio. Trend je drugi, primarno je plasirati lijepe neke priča savršene slike taman da se čini da ljepše od Lijepe Naše nema. Možda i nema ako se o prirodi govori, ali ima priroda, a ima i društvo.

A onda evo još jedne crtice, one koja kaže “Što je klasik”. Karolina Lisak Vidović odavno to radi onako kako književni sladokusci vole. Ni tu se ne rabe specijalni efekti, sladunjavi scenariji, samo ugodan glas voditeljice koja razgovara o književnosti s ljudima koji se u to razumiju. Ma, da će se zaputiti u Norvešku pa nam donijeti ekskluzivni intervju s jednim od najvažnijih pisaca današnjice, Norvežaninom Jonom Fosseom, s čovjekom koji je 2023. proglašen dobitnikom Nobelove nagrade za književnost, e to se već malim pothvatom dade zvati. Sjeli su njih dvoje sučelice i razgovarali o koječemu. I bome, dade ti nobelovac misliti, bez obzira na to kako se riječima bavite, kako ih “trošite”. Na kraju, ako ništa, ostaje ona poruka da valja biti svoj i kad se čini da svi oko nas misle drukčije.

Elem, natuknice su, zapravo, suho zlato. A slučajno ili ne, sve su natuknice, sve osim onog mališe s paprikama, evo posvećene ženama, novinarkama. I govore puno, pa i o svakovrsnoj ravnopravnosti. Sva su televizijske kuće popratile Međunarodni dan žena. I lijepo je to, makar bi bilo zgodno da nam ne treba za to poseban dan. S razlogom se razgovara, pa i s klasicima, svaki tjedan.