Ona se zove Julija, a on Mile. Njoj su 94, a on, evo, uđe u 101. godinu. U ljubavi su njih dvoje 73 godine. Rado se sjete svog prvog susreta. Mile piše i pjesme, sklapa rime, da razveseli svoju ljubav, ali i da na papiru ostanu neke životne istine. Tko će bolje znati što je ono bitno ako ne onaj komu je 101 godina. “Samo ugled i poštenja životna su oličenja”, piše Mile. I da, uživaju oni i danas jedno u drugome, taman da Julija Mili poželi da joj poživi bar 110 godina. I to je to. Tako to kadikad bude u emisiji HTV-a “Treća dob”, onoj u kojoj su u prvom planu ljudi u trećoj dobi, oni što ih tako lako zaboravljamo a da se ni potrudili nismo naučiti išta od njih. O životu. O ljubavi.

SAMO, nisu pozne godine uvijek i same po sebi garancija dobra i mudrosti. Da jesu, valjda se netko poput Trumpa svijetu nikada ne bi dogodio. Ovalni ured, kamere, Zelenski s jedne strane, Trump i njegova bratija s druge. S jedne strane čovjek čija zemlja krvari, a s druge trgovci ljudima, sudbinama, zemljom, utjecajem, svime. Mučno je bilo gledati kako je američka vrhuška razgovarala sa Zelenskim. Mučno je bilo vidjeti nekog čovjeka zajapurena lica, kažu, novinara, koji pita Zelenskog zašto ne odijene odijelo i ne iskaže tako poštovanje zemlji u koju je došao. Odijelo!? Valjda k’o Trump i Vance. U direktnom prijenosu svijet je gledao kako se svijet mijenja nagore. Sve loše je postalo moguće. Stihove dobrog Mile, nažalost, nisu čuli ni čitali mnogi.

KOD kuće odgledali smo novu epizodu Dabro. Čovjek je završio u istražnom zatvoru da ne utječe na svjedoke. U Saboru se broje ruke i odapinju naokolo ili ljute pošalice ili one što teže biti duhovite dok se autor naslađuje. Premijer kuka jer nitko ne piše o rastu BDP-a. Bit će da ne stignemo od svega sve blagodati “nabujala” standarda osjetiti.

ALI imamo mi konja i za veselo! Dora! Izbor naše pjesme za Eurosong. Opatija bajna. Sunce i statusi na Facebooku u kojima ljudstvo lijepi račune iz kafića u kojima je kava šest eura. U Jutarnjem listu podsjeti Pavica Knezović Belan da ima stvari koje su toliko loše da su dobre. Tako nekako kažu za sve što je trash. Ma Dora... Nema ljepše nego za prijenosa Dore poći na Facebook, tamo gdje komentare u realnom vremenu lijepe iskreni fanovi tog našeg lako glazbenog sijela. Nema ljepše nego kad vidiš da mislimo isto, onaj tko to onako ovlaš škica i oni koji to studiozno seciraju. Nema ljepše nego kad se zapitaš: “Ma jesu li ovo Joška Gvardiola u kavez strpali!?” A ono pjevač Brkljačić. Frizura, brada, stol, stav i ogled, isti Gvardiol. Ili kad se i tebi učini da se malo na Konstraktu ugledala laurakojapjeva kad je onoliko cura dovela na pozornicu da peglaju majice. Ili kad ne razumiješ zašto je osjet južine toliko drukčiji u normalnog čeljadeta negoli u Luke Nižetića. Ili kad... Jest, ne možeš svaku godinu imat Baby Lasagnu, ne možeš svake godine imati ni Let 3. Od sveg u pameti osta da u mirovinu ode Ruža Novak, pri čemu nije toliko bitno da je sestra Hloverkina koliko to da je malo tko bolje od nje znao u studijima na Prisavlju bolje paziti na publiku i izvođače, stvoriti dobru atmosferu. I u pameti osta da se u onoj noći između polufinala i finala kad se Opatija prisjećala zlatnog doba uz pjesme iz “Velikog Perice” na tren od Ive Šulentić činilo da to zapravo Lejdi Oreb hoda pozornicom i vodi priredbu. Inače, na Eurosong nam ode Marko Bošnjak, koji zapjeva pjesmu “Poison Cake”. Reklo bi se, važno je zvati se Marko.

INAČE, slučajno ili ne, prije finala Dore i prijenos dodjele Oscara u Dnevniku HRT-a, pitaj svevišnjeg zašto, anketa u kojoj s HRT-a pitaju općinstvo treba li uspješnica Thompsona Marka “Ako ne znaš šta je bilo” biti nominirana za Porin. S obzirom na to da se odavno zna kako pjesma jest među nominiranima za pjesmu godine, višeminutno čitanje anketnih rezultata ili je glupost ili neka iščašena namjera. Ali ajde.

TOČKA na “i” opakog televizijskog tjedna bila je dodjela filmskih nagrada Oscar. Ostati budan do četiri ujutro bilo je najmanje što se dalo učiniti za film koji nam je dao toliko puno. Navijati da osvoji i Oscar bilo je jedino logično. Nije se dogodilo. Pobijedi neka druga priča, mirnodopska, štono bi se reklo. A “ugled i poštenje životno su oličenje”.

VEDRANA Rudan kod Ace Stankovića pričala je o svojoj teškoj bolesti, onako iskreno kako ona jedino i zna. “Tek pred smrt spoznala sam da postoje dobri ljudi”, kazala je Rudan.