Bome, odavno se na malim ekranima nije toliko suza vidjelo, pa još da su povodi za suze toliko raznorodni. Plakala je, recimo, ponajbolja svjetska skijašica Mikaela Shiffrin nakon što je pobijedila stoti put u karijeri i stala rame uz rame velikog Ingemara Stenmarka. S koje god strane da čovjek pogleda ovo sportsko postignuće, jasno mu bude da se radi o čudu za povijest. No svejedno se čovjek iznenadi mrvu kad u cilju slalomske utrke vidi kako plaču svi, i skijašica, i voditeljica, i publika. A vele da Ameri generalno nemaju tu naviku puštati suzu kad su najbolji na svijetu. Zato su ove suze u cilju, suze radosnice, bile tako nekako i drage i razumljive, ako već nisu na tren dale mrvu nade da se veliki trud ne koncu baš uvijek isplati.

POSVE druge vrste bile su suze koje su se dogodile u nedjelju malo prije 15 sati, a sve zbog emisije “Nedjeljom u 2”. Tko bi uopće očekivao suze kod Stankovića. Nije ih, sve se čini, očekivao ni on, to više što je preko puta sebe posjeo u pravilu nasmijana grmalja Nikolu Borića. Nikola je onaj koji je odlučio, posve pojednostavljeno rečeno, samoodrživo živjeti u šumi na Papuku. I onaj za kojeg se pročulo kad je prije koju godinu emisiju o njemu došao napraviti stručnjak za ljude u divljini Ben Fogle. Ma da će Nikola zajecati i zaplakati u trenu kad priča o vegetarijancima i tofuu, e to je malo tko mogao očekivati, ako je itko.

BI bizarno posve. Bit će nakon ovog gostovanja kojekakvih komentara, analiza na Facebooku, seciranja svega što se tu dalo čuti jer čulo se svega, no neosporno je da se Stankoviću i nama zajedno s njim dogodila čista, nepatvorena televizija. Sve je bilo tamo, i živi razgovor, i suze koje scenarij planirati unaprijed ne može, i iznenađenje u voditelja, i kamera koja lovi krupan kadar. Sva je bilo taman tako da, između ostalog i na neki način, opravda Stankovićevu odluku da ne razgovara više nedjeljom u dva s političarima i njima sličnim življem. Jer u tom svijetu suza u pravilu nema, ili su tamo srca u glavnih aktera toliko ogrubjela da se suza od njih samo odbiti može. Možda baš zato teško da je u nas bilo ikad dojmljivijih i važnijih suza od onih što su prije koji dan viđene u Hrvatskom saboru.

U SABORU je, pred kamerama i kolegama, zaplakao zastupnik Mosta Ante Kujundžić. Zaplakao je od nemoći i tuge, zaplakao je jer zastupnici nisu prihvatili njegov amandman kojim nije tražio ništa drugo nego da se dade mrvu dostojanstva roditeljima posvojiteljima i njihovoj djeci. Tražio je to onaj koji ima troje posvojene djece, onaj koji itekako zna o čemu govori. Tražio je malo i dobio ništa, samo zato što nije dio većine. Matematika, pragmatika, političko sljepilo, “naši i vaši”, sve je to pojelo mrvu ljudskosti. Ostale su zato u pameti suze zastupničke, i da su tuga, i da su opomena, i da su nada da od ovog ipak možemo i moramo bolje.

BILO kako bilo, odavno kamere nisu snimile toliko suza k’o što se to dogodilo zadnjih desetak dana. Plakalo se zbog koječega, a lako moguće da gdjekoja suza, ali samo radosnica, orosi stakla objektiva i ovog vikenda. Jer sve se nešto stisnulo u nekoliko dana. Evo smo polufinale Hrvatskog nogometnog kupa već odradili, i tko je plakao, plakao je. Vikend je zato, u televizijskom smislu, istinski izazov, pogotovo za javni servis. U Opatiji Dora, izbor naše pjesma za Eurosong. Baby Lasagna ludilo teško da se ponoviti može, ali lijepo je što se Dora vratila kući, tamo gdje je joj je najljepše. A odmah nakon finala Dore ide večer Oscara, taman da se nokti grizu i iskreno navija da “Čovjek koji nije mogao šutjeti” učini pravo malo čudo. Pritom je i dobro i lijepo da će ona tzv. šira javnost imati priliku Slijepčevićev film i vidjeti na malim ekranima, koliko god da je grda činjenica da ga se emitira malo prije ponoći. Ma bolje ikada nego nikada.

ALI, kad smo već kod čuda, u tu kategoriju ide činjenica da je netko tko se na HRT-u brine da u programu dobrih filmova ima, uspio srediti da na dan prije dodjele Oscara gledamo film s ponajviše nominacija “Emilia Perez”. Bome, tolike ažurnosti se u nas i ne pamti.

ELEM, plakalo se, a i opet bi se dalo. Plakalo se zato nije zbog kraja lovostaja plave ribe. Ljudi su na ribarnicama u redovima čekali srdelu, a televizije o srdeli radile velike priloge. Srdela se čekala od zore i sa smiješkom jer nam se čini da je šest eura za kilo ribe sitnica. Bolje ilustracije recentne nam inflacije i nema. Ma, o tim suzama ćemo nekom drugom prigodom.