Marino ili Mišo!? Ili je Mišo, a Marino!? Ili je to jednostavno onaj mot što ga imaju rijetki, ona sposobnost da se jednom rukom čvrsto drži mikrofon, dok se druga autoritativno diže u zrak, i to tako da publika nema što nego zborski pjevati onu staru: “Ako me ostaviš, kad poželiš kraj...”! Marino Vrgoč, slavuj iz Ploča, momče koje je s devet svojih godina već shvatilo kako je junački stav na pozornici važan koliko i milozvučan glas. Momče koje voli pjevati. Pjevati onako kako samo klinci znaju, iskreno skroz. Jest da je malo i komično kad devetogodišnjak zapjeva da će ‘nebo plakati i izgubiti sjaj ako ona želi kraj’, ali ne može se Marinu zamjeriti baš ništa. Jer, frajer je on, a bome i prvi pobjednik The Voice Kids Hrvatska, šoua što ga je suvereno odradio HRT.

Nego, The Voice Kids Hrvatska. Nije uopće nemoguće da je stariji neki svijet sve vrijeme trajanja šoua bio na svojevrsnoj vagi. Čas je mali milijun stvari tu bilo upitno i vrijedno brige, a onda pogledaš klince i čini se da su sve te zabrinutosti tek puhanje na hladno i suvišno moraliziranje. Ma djeca su to, i šou je to, i kamere, i činjenica da jedni prolaze dalje, a drugi ispadaju, i istina da se tu treba cijeli dati projektu dok ‘normalan’ život traži svoje. Čini se, međutim, da su na javnom servisu poduzeli sve da djeci u šouu jednostavno bude dobro, da pjevaju i da se druže. Jest da jamačno nikada nećemo saznati sve što se događalo iza kulisa, ali kad u finalnoj večeri jedni ispadnu, a drugi prođu da bi se svi u veselju grlili i čestitali, e to je veliko. Enormno je velik talent koji su pokazali mali natjecatelji, i da si kamen, ne možeš ne pustiti suzu kadikad na neke od izvedbi. Bolji su klinci od nas, taman da velikim gledateljima svaka epizoda šoua saspe u lice što smo sve od vlastite nevinosti putem izgubili. Ma, trebalo bi na ovu mladost paziti i kad se svjetla reflektora ugase. Valjda će tako nekako i biti. Šteta bi bila da ne bude. I šteta bi bila ako veliki Mišo nije čuo da ima mali Marino. Vazda je to isto zbog ljubavi lude, koliko god da je kome godina.

Ako je javni servis imao namjeru subotom navečer biti gledanošću prvi, bome mu je to i uspjelo. U ovo zimsko doba subota ionako nije u prvom planu komercijalne konkurencije. Ona shema za radnog dana njihova je mreža za lov na pučanstvo, bilo da ste se zapleli u valjda osamstošzdesetipetu epizodu Kumova ili se dali da vas naokolo vodaju ne jedan Gospodin Savršeni, već dva. Ako niste mlađarija koja svako toliko izvuče neku budalastu rečenicu svih tih kandidatkinja što u idiličnom okruženju love Savršenog, pa da od nje čini internu šprdnju, gledanje svega spomenutog opravdava samo činjenica da valja nekako ubiti vrijeme do počinka. Priđe li se materiji opušteno skroz, možda se i nađe neki biser što zabavlja i veseli. A zašto su dva momka savršena, a ne jedan k’o dosad, vrag bi ga znao. Momke je još i lako razumjeti. Tko bi odbio dva mjeseca ljeta u društvu brojnih žena, pa još za to biti plaćen. No kandidatkinje je, kako god okreneš, teže shvatiti. Recimo onu koja se prenemaže jer joj momče ne želi reći koji je horoskopski znak. Scena je, kako to lijepo zna reći Barney Stinson iz serijala “Kako sam upoznao vašu majku”, le-gen-dar-na!

Elem, samo ležeran pristup televizijskoj materiji na komercijalnim postajama zdrav razum spašava. Ničeg ležernog zato nije bilo u pristupu HRT-ove sportske redakcije Svjetskom prvenstvu u skijanju. Specijali prije i poslije utrke, razgovori u studiju, analize, izjave, najave. Nije ni čudo da nakon svega Zrinka Ljutić izjavi kako nije zadovoljna i kako nije slobodno skijala. Majstori smo mi za napraviti pritisak, baciti teret svekolikih očekivanja na nejaka pleća. Ma, nema straha za Zizi. Talent je tu, mladost je tu i što god u budućnosti bilo, nek’ je samo slobodno i s veseljem.

Slobodno, a valjda i s veseljem, uronio je u inauguraciju naš predsjednik. I prije negoli se dogodila inauguracija, bavili smo se mi play listom. Bit će tu svega, samo neće one Thompson-rukometne. Chritzel Renae Aceveda, naša Filipinka iz Svetog Martina na Muri, zapjevat će zato pjesmu “Dej mi Bože oči sokolove” i to je, kako god čovjek okrene, i dobro i lijepo. Talijani su pak odradili Sanremo. Majice bez rukava, sako s dvorednim kopčanjem, sve opet prolazi, pa ako vam je u ormaru ostalo što starog kroja, možda bi valjalo za tim posegnuti. Gledanost milijunska. A Giorgia je pjevala “La cura per me”...