Rukomet. Uf, rukomet. Kakvo je to putovanje bilo Svjetskim prvenstvom a da ga, budimo iskreni, nitko nije očekivao. Valjda je samo suri mudrac Dagur negdje duboko u sebi vjerovao da ima tu materijala za velike stvari. U konačnici osvojili smo srebro u finalu, gdje je evidentno falilo snage za štogod više, u finalu u kojem se potvrdilo štošta, od onog da možda i nije posve subjektivno vjerovati da nismo sucima najmiliji na svijetu do, recimo, žive istine da i bucmasta čeljad zna vrhunski igrati do jedan sport onako kako braniti zna danski golman. A ono Dagurovo “j...š suce, j...š sve” bome će ostati u analima kao malo koja psovka pred kamerama izrečena a da je sa svrhom i razlogom. Jer nakon ovakvog turnira, da prostiš, “j...š sve”. Ili, kako reče jedno mudro žensko čeljade, požurite djeci dati ime Dagurovo, kako muškićima tako i ženama, jer jednako dobro zvuči.

Lijepa rukometna priča je i lijepa RTL-ova priča. Odavno su oni ti koji se skrbe o izravnim prijenosima velikih rukometnih sijela, znalo je biti i teških ćoraka, kada su naši ispadali rano i kad gledanost ne bi spasilo ni da su drugi goli do pasa igrali, no bome im se ovaj put sve to višestruko vratilo. Možda je, tko zna, i momcima na terenu trebala ta neka šašavo pozitivna energija u Džombe i Vorija, to ljubljenje, grljenje i iskreno poštovanje silnog truda naših momaka. Sve se činilo lako ove godine, čak i biti Ines Goda Forjan. Nije da nije grizla ona nokte sjedeći iza naša klupe i motreći budno sve što se događa, ali već sama činjenica da ovaj put nije imala kome govoriti “izborniče” uvelike joj je olakšala posao. Ne zna selektor što je izbornik, a i kako su Dagura snimali pa rezali, pa nas puštali da preko titla “čujemo” što nam govori tako je i nestala potreba za legendarnim “izborniče”. Ali da je samo onaj zagrljaj kojim ju je nagradio Karačić za kraj svoje karijere, bilo bi veliko.

Sve je nekako bilo veliko i uzbudljivo. A kad je tako, onda naš narod lako mrvu pobenavi. Evo HRT, posljednjih dana turnira prvih deset minuta Dnevnika sami rukomet, baš kao da na svijetu ničeg drugog nema. Momci na RTL-u ginu u finalu, a Jandroković na HRT-u priča o dočeku. Zrinka Grancarić jedva da je skinula opravu u kojoj je zasluženo primila TV nagradu Zlatni studio, a mora o rukometu. Nova TV svog čovjeka na terenu isto ima. A te vazda iste slike navijača koji i dalje poručuju da su Hrvati, valjda da svaku nedoumicu razbiju, već su pomalo izlizani klišej. Kad je preslano, ni mački nije drago, ali mi to nikako da naučimo. Srebro, srećom, liječi sve, pa i to vazda naše pretjerivanje.

Dalo bi se vesti još, pričati, recimo, o velikom Domagoju Duvnjaku, ali nakon svega ostat će i opet neka praznina i nevoljkost da se vratimo u normalu. A tamo, da bismo normalni bili, u neko prijepodne na HRT2 do jučer su vrebala “Austrijska gorska sela”. O, kakvog li televizijskog apaurina! Kakvog li samo smiraja na malom ekranu! Kreneš onako usput gledati to zelenilo, te obrađene površine, te kravice koje ne mogu biti ljepše, i fasciniran si u tren, ako već lagano i zakunjao nisi. Ali ako čovjek i zakunja, čim se trgne, tamo je i opet idila. I nema veze što od kuće do kuće ima valjda kilometar-dva, nema veze što se sve u ljeto neko i proljeće snima, a ne kad su snjegovi i kad je sivo. Sve je baš kako treba biti da te tuga mine, pa čak i onda kad svi ti poljodjelci - mahom mladi neki svijet što na grabljanje i svoju djecu odmalena tjera - prisnaže kako ništa logičnije nije bilo nego sačuvati imanje, očevinu, djedovinu. Ne treba njima ministra poljoprivrede, poput ovog našeg koji novim ministrom kani biti, da im recitira i govori da je mudrije obrađivati doma zemlju nego ići u Irsku posao tražiti. U njih se to podrazumijeva. I u njih se zakoni poštuju, a pravila znaju. I u njih se od poljoprivrede da živjeti. I u njih... Uf. U nas je zato domoljubna zanosa kojim se ogrćemo išli u Irsku, išli u bojkot trgovina, ili išli u Oslo na finale Svjetskog prvenstva.

Uoči finala na televiziji i kratak snimak na kojem se vidi kako Dagur selektor 2016. godine srčano pjeva pjesmu Stonesa u nekom berlinskom klubu. Godina je 2025., mjesto radnje Trg bana Jelačića i tamo Dagur, htio - ne htio, mora cupkati na Thompsonove stihove i glazbu. Taman kad čovjek pomisli da je model austrijskih gorskih sela i u nas moguć, eto nečega da te razuvjeri. A ako pitaš što je bilo... Ništa, ništa nova i uvijek isto.