Javni servis koji se sprema razriješiti dužnosti jedno 800 ljudi, N1 televizija koja više nikada neće biti što je bila, bojkot trgovina, inauguracija Trumpa, Dabro, ah Dabro, ali i divan uspjeh Nebojše Slijepčevića i njegova kandidata za Oscar što se zove “Čovjek koji nije mogao šutjeti”. Svega. Ali, ajde, ipak da krenemo od rukometa, kad ga je već toliko svijeta i opet otkrilo.

Svjetsko prvenstvo, Arena puna samo kad Hrvatska igra, RTL-ov Marko Vargek koji se fino napati sad kad mu je studio nasred dvorane i kad mu se sukomentatori Džomba i Vori tako rade grle i ljube. I, dakako, naši momci vođeni selektorom koji hrvatski jedva natuca. Momci koje smo nakon Egipta oplakali. A onda se dogodila ljepotica od utakmice, ona koja mijenja sve, bez obzira na to kako se za nas do kraja prvenstvo odvilo. Tko nije gledao, neka nađe tu snimku pa vidi čudesa. Jer, letjelo se po terenu, branilo nemoguće, padalo i dizalo, slijedilo taktičke dogovore i uživalo u igri. Ljepotica! Da putnik namjernik ništa o rukometu ne zna, moralo mu je biti jasno da svjedoči čudu od utakmice. A to tako bude kad se podrži bez zadrške trener i njegov odabir, i kad je odabir takav da igrači treneru vjeruju. A to hoće reći da lako mi to porušimo sve kad prorade sitni interesi i velika ega. Dok se to ne dogodi, ako ne budemo te lude sreće da se nikada ne dogodi, kapa dolje momcima. Jer nije to više igra koju igra pet ekipa na svijetu. Pitajte, uostalom, Brazilce i Portugalce gledaju li i rukomet sad kad su im reprezentacije u četvrtfinalu.

Inauguracija. Nema tu vatre kad se prenose “utakmice” u kojima naši ne igraju. Kada Josipa i opet zapjeva našem suverenu, e to će biti za gledanje. Jest, valjalo bi pustiti šalu nastranu, jer ništa šaljivo nema u tom da je Amerika dobila predsjednika kojeg se mudar čovjek samo plašiti može, ali kako se ne baviti trivijalom poput nevjerojatno velikog oboda šešira u Melanije kad nam gosti u studiju HRT-a - koji se jedini izravno uključio u inauguraciju i za to mu hvala - nisu maknuli dalje od svojih fascinacija. A što se tu zapravo događa i zašto se događa sve to što se na ekranu vidjelo, e to je ostalo na svakom od nas da pokušamo detektirati. Naša će inauguracija sto posto biti televizičnija.

Ima ionako ljudstvo na Prisavlju većih briga od toga je li im prijenos ustoličenja Trumpovog bio ovakav ili onakav. Restrukturiranje, sistematizacija, potrebe da se uhvati korak za svijetom, a zapravo tek velike riječi iza kojih se krije zadaća da se najmanje 800 ljudi pošalje doma. Kažu dobro upućeni izvori da se u redu stoji pred kadrovicima koje zanima jedino jeste li za otpremninu ili niste. Sve drugo, navodno, i nije toliko bitno, makar radili najvažniji televizijski posao na svijetu. Para nema za šljakere bez kojih dobra programa nema, ali naći će se dakako štogod za savjetničku kakvu poziciju. A ako je tako, a navodno jest, onda se opravdano plašiti da će se oživotvoriti davnašnji mokri snovi kojekakvih stručnjaka koji bi da je HRT samo informativa i sport i zabava, a ostalo ćemo pokupovat’ već od nekoga izvana. Kamo lijepe sreće da bude drukčije, ma iskustvo uči da nam je puhati i na hladno i da je posve vjerojatno da će neki istinski znalci na cestu samo da se do magičnih nekoliko stotina ljudi manje čim brže dođe. A što je zemlja bez valjanog javnog servisa!? Nije to neko veselje.

Veselja nema ni na N1 televiziji. Jandrić, Vukadinović, Bobić, Križanec. I tu restrukturiranje. I tu štednja. I tu hrpa emisija kojih više nema. I tu nemoć društva da učini išta. I tu sakaćenje dobra informiranja. I tu samo kapital koji gaće para. Kapital koji ne zna da su kapital ljudi. Pa će, kažu, “viška” biti još.

Kapital. Kapital koji je tu negdje u temeljima svih razloga za bojkot trgovina što nam se ima tjedan dogodio, a evo će i opet. Lijepo se to medijski popratilo, jamačno i zato jer je malo tko očekivao da će puk u tolikom broju bojkotirati kupovinu i da će uspjeti protest makar da je s kauča proveden. Tim je grotesknije bilo na dan bojkota gledati davno dogovorene TV reklame za akcijsku prodaju po trgovinama.

Uglavnom, bi tu svega. A onda je došao i opet rukomet. I utakmica sa Slovenijom. Prije koje je Vargek ugostio premijera Plenkovića da o rukometu govori. Trista mu gromova! Što nije mogao navratiti, recimo, Slijepčević. S rukometom možda jednako imaju veze, ali brate, premijera smo se nagledali, a nije da je Oscar ikad bio blizu, blizu.