Domagoja Mikića svake nedjelje gledamo u rubrici “Poziv”. Kako samo ime kaže, rubrika u sklopu Dnevnika Nove TV svakotjedno donosi priče proizišle iz komunikacije s gledateljima.

“Poziv” je došao do treće sezone. Gledajući prethodne dvije i pol godine, što je “Poziv” donio gledateljima?

- Ideja oko “Poziva” rodila se da prvenstveno budemo glas građana, da budemo kotačić promjene i da gledateljima omogućimo da njihove priče i problemi nađu svoje mjesto u televizijskim minutama. Rezultati govore da je takva rubrika nedostajala. Gledanost je odlična, ali, još važnije, velika većina priča koje smo otvorili dobila je i svoj epilog.

Uvijek se ističe važnost komunikacije novinara s gledateljima i obratno, povratnom informacijom od gledatelja, a kao što samo ime kaže, u “Pozivu” doista neposredno komunicirate sa zainteresiranim gledateljima?

- Mobitel redakcije stalno je u ruci. Gledatelji nam se javljaju iz svih krajeva Hrvatske; od Istre, Međimurja do Slavonije, no Dalmacija je statistički najaktivnija. “Poziv” je zamišljen tako da dajemo i gledateljima priliku da sami kreiraju sadržaj na način da nam prvo pošalju svoju priču, a nakon što sve provjerimo, krećemo u realizaciju. Mi smo spona između građana i institucija jer često se institucije trgnu tek kada im se mi obratimo.

“Poziv” je mnogo puta donosio epiloge i rješavao probleme gledatelja. Kakav je osjećaj kada se to dogodi, no, također, što je s onim slučajevima gdje izostane reakcija nadležnih?

- Ljudi koji nisu imali pitku vodu, čim su stigle kamere, automatski su je dobili, jedini neosvijetljeni izlaz s autoceste na čvoru Jastrebarsko nakon “Poziva” je premješten, zatvoren je ilegalni azil za pse u Lici, bespravno sagrađene kuće su srušene, nakon “Poziva” resorno Ministarstvo zdravstva riješilo je sve probleme koji su mučili roditelje teško bolesne djece koja su nakon 18. godine završavala doslovno prepuštena sama sebi. Djeca dječjeg Doma Lipik dobila su krov koji više ne prokišnjava, spojili smo zapad i istok Istre jer je napravljen alternativni pravac, ali nakon nekih naših priča posla je imala i policija.

“Poziv” donosi optimizam u specijalima u kojima se obraćate štićenicima dječjih domova. Uoči proteklog Božića doveli ste Let 3 u Dom “Sv. Ana” u Vinkovcima. Odakle motiv za to?

- Ono što gledatelji vide na malim ekranima tek je maleni dio iskustva s terena. Ekipa i ja se uvijek maksimalno potrudimo prenijeti pravu emociju i bit priče. U ovom slučaju je, ne mogu lagati, to bilo s knedlom u grlu. Riječ je o djeci čija priča nije bila najsretnija jer su ih okolnosti umjesto u topli obiteljski dom odvele u drugom smjeru. Takve priče, pogotovo kad je riječ o djeci, nikog ne mogu ostaviti ravnodušnima jer ipak je riječ o najranjivijima među nama. Upravo zbog toga posebno cijenim priliku da mališanima bar malo uljepšam svakodnevicu. Vidjeti osmijeh na licima djece koja često imaju osjećaj da ih je svijet iznevjerio zaista je posebno iskustvo. Dečki iz Leta 3 napravili su odličan posao i napravili tulum u Domu.

Govoreći o pojmu poziv, možemo li zaključiti da je novinarstvo vaš životni poziv? U jednom intervjuu rekli ste da se njime bavite od srednjoškolskih dana.

- Moj TV put krenuo je na način da sam kao srednjoškolac napravio dokumentarni film “Život u ruševinama”, i učinilo mi se da bi to mogao biti dobar material za televiziju. Uzeo sam telefon u ruke – nazvao HRT i rekao da imam super film i da bi ga mogli pustiti u svom programu. S druge strane sam čuo lagani podsmijeh, ali nisam odustao. Doslovno sam rekao - ja ću vam ga ostaviti na porti, pa vi izdvojite deset minuta i pogledajte. Na kraju je film pušten u cijelosti i tako je krenula suradnja - bih li napravio jednu priču, i tako su se samo počele nizati.

Imate li ideju čime biste se bavili da niste novinar?

- Zapravo, u novinarstvu sam završio slučajno. Još kao srednjoškolac želio sam upisati režiju, no, evo, danas ne žalim što je jedan posjet Prisavlju poremetio sve planove.

Nedavno ste pratili izbore i predizbornu kampanju. Koliko su bili zahtjevni za praćenje?

- Najvažnije je gledateljima prenijeti priču koja pokriva sve kutove i cilj je da bude ispričana na što pitkiji način. Izbori mogu biti vrlo stresni jer se situacija mijenja doslovno iz minute u minutu – pa samim time se treba mijenjati i koncept razgovora s gostima, ali uz dobru pripremu i odličan tim koji radi na projektu sve uvijek prolazi glatko. Rekao bi, vrlo obuhvatan i kompleksan posao. A da je informativni tim Nove TV zaista napravio izniman posao, dokazuju i podatci gledanosti, prema kojima su se izbori najviše pratili upravo na Novoj TV.

Dopuštate li da teške teme preuzmu vaše raspoloženje?

- Crna kronika je sektor koji nekako najviše volim pratiti. Kroz godine sam shvatio da mi praćenje takvih tema leži, što govori i činjenica da sam radio dokumentarno-igrani serijal “Tragovi”, koji je govorio o nekim od najtežih zločina na području RH. Bude teških i mučnih terena, jedan od najstresnijih svakako je nedavni slučaj u Osnovnoj školi Prečko, no nastojim, kada napravim takvu priču i odradim live uključenje, zatvoriti stranicu tog dana. Iako, često se kroz godinu sjetim potresnih scena kojima sam svjedočio.

Kako su izgledali vaši novinarski početci?

- Krenuo sam sa 16 godina na HRT-u u Mozaičnom programu kao videonovinar, dakle “one man show”. Snimao sam, montirao i sam pisao priloge. Najviše sam radio priče socijalne tematike, gdje je fokus bio na pomoći obiteljima koje su se našle u bezizlaznoj situaciji.

Dugo ste u medijima. Imate li osjećaj da se vaša uloga reportera ili način obrade priče promijenio tijekom godina?

- Navike gledatelja u posljednjih deset godina itekako su se promijenile. Vijesti do njih dolaze doslovno u realnom vremenu preko društvenih mreža, portala – no prednost televizije i nas kao najgledanijeg informativnog programa u državi jest što u 19 sati i dalje donosimo točne i provjerene informacije.

Nešto manje od deset godina prošlo je od dokumentarno-igranog serijala “Tragovi”, u kojemu ste obrađivali i rekonstruirali teške zločine. Koliko je pristup tome bio drukčiji od, primjerice, reportaže?

- Riječ je o potpuno dva različita formata koji zahtijevaju različiti pristup. “Tragovi” su moj autorski prvijenac na koji sam iznimno ponosan. Vjerujem kako većina građana ima dojam da se najteži zločini, otmice i ubojstva događaju negdje drugdje, ali to nije tako. Ima ih i u našoj zemlji, i to najčešće među onim “najmirnijim i najpristojnijim” građanima. “Tragovi” su upravo to i pokazali. Gledateljima smo prikazali detalje nekih od najstrašnijih zločina koji su punili stupce crne kronike.

Što ste tijekom televizijske karijere naučili o sebi, drugima, svijetu oko nas, svemu ostalome?

- Naučio sam koliko je važno slušati i razumjeti različite perspektive. Rad u medijima pruža priliku da se susretnete s ljudima iz svih sfera života, što vas neizbježno uči otvorenosti. O sebi sam naučio da su strpljenje i prilagodljivost ključni, a o svijetu da je mnogo složeniji nego što se na prvi pogled čini. U konačnici, shvatio sam da su pitanja često važnija od odgovora jer potiču razmišljanje i dijalog.