Dobro je, odradili smo i to. Imamo predsjednika, ali ovaj put nema ni potrebe ni individue koja bi u zanosu zbog rezultata u mikrofon i opet izgovorila da ga imamo. Nije predsjednik predsjednica pa da se u ekstazi bude. Nastranu prošlo vrijeme, vratimo se sadašnjosti, malo i budućnosti, kontinuitetu svakako. Zoran Milanović ostaje tamo gdje je posljednjih godina i bio. Ostaje i zato što je nasuprot sebi imao kandidata koji osim silne želje i nije imao što ponuditi. Ups, ispravak krivog navoda! Imao je Dragan Primorac ponuditi podršku velikog HDZ-a, ali mu je ta podrška malo što donijela. Ili mu je, a i to je moguće, ta podrška donijela sve što je dobio. Primorac jednostavno nije biračima sjeo, štono bi se reklo.

Ako ćemo pak kroz prizmu kamere, televizijskih nastupa, Primorca je kamera voljela mnogo manje nego Milanovića. Zbog toga je sve to, drugi krug pogotovo, na malim ekranima i djelovalo poput starog nekog filma koji čovjek gleda opet, premda zna kako će završiti i makar pamti da se ne radi o filmu koji ga je izuo iz cipela. Nekad, međutim, vrijedi odgledati i takav film, pogotovo nedjeljom uvečer, film koji ne živcira previše, ne uzbuđuje uopće, već te uoči novog radnog tjedna tjera na počinak hrvatski ravnodušnog.

A kad je tako, onda je i normalno da je odabir TV kanala na kojem će se pratiti konačna odluka bio tek stvar vlastite preferencije, ili činjenice da vam se dugme na daljinskom zaglavilo na brojci od kabela koji pušta omiljenu seriju. Nova TV imala je najveseliju ekipu gostiju, jer Dado Milinović voli to komentirati narodski veselo, baš kao što Boris Jokić voli zvučati onako kako bi valjda svatko razuman trebao zvučati. Na RTL-u analitičari Macan i Mijić trudili su se pronaći neku novu rečenicu koja neće posve dotući Primorca. Upinjali su se reći da su predsjednički izbori jedno, a oni parlamentarni i lokalni drugo, premda nije bilo lako u izbornoj noći biti čelnik HDZ-a. A na HRT-u sušta ozbiljnost. Ali ako je ijedna televizija profitirala od ovih izbora, onda je to baš javni servis. I nije to zato što su odradili išta spektakularno, već zato što su kandidati jedino k njima došli na sučeljavanje. A nije ni to zbog neke ekstrakvalitete HRT-a, već je to zbog puke činjenice da svi plaćamo pristojbu i morali bismo za tu pristojbu štogod i dobiti. Zapravo, jedino na to sučeljavanje je došao Milanović, više od toga mu nije ni trebalo, a i ovo je mogao izbjeći da je htio. Javni servis je tako dobio velik kredit i obavezu da opravda svaki cent što ga uprihodi. Hoće li povjerenje opravdati i biti čudo od javnog servisa!? Ne bi li bilo uopće ludo da predsjednik uprati za mandata kakva nam je javna televizija. Možda mu i nije direktna ovlast, nije uopće, ali u zdravim nekim zemljama predsjednička riječ i briga i skrb za sve što čini život obična čovjeka boljim itekako ima težinu.

Elem, imamo predsjednika. Zoran Milanović je taj. Kako reče gospođa u jednom prilogu, obavili smo građevinsku dužnost. Možda je pobijedio i jer se čini da se kuži nešto u književnost, film, popularnu kulturu, jer se ne libi biti poput kakvog filmskog buntovnika bez razloga. Rekoše analitičari da bi bilo dobro i da uistinu pruži ruku put drugog brda i da je šef drugog brda prihvati. I bilo bi, baš kao što bi bilo dobro i da imamo ministra gospodarstva koji neće pitanje inflacije rješavati receptima za što jeftinije pečenje što više kiflica. Ali daleko smo mi još od svega toga.

Gdje smo mi to, barem što se nekih aspekata naših življenja tiče, lijepo se moglo vidjeti tu negdje između izbora i blagdanskih dana kada su nam na HRT-u pustili “Ubojstvo u Orient Expressu”, i to ono iz 1974. godine. Koliko iznimnih glumačkih veličina u jednom vlaku, odnosno filmu! Albert Finney i Sean Connery i Richard Widmark, Ingrid Bergman i Lauren Bacall, Vanessa Redgrave i Jacqueline Bisset... Moćna gomilica i moćan snijeg, snijeg jedva nešto slabiji od onog zbog kojeg je zapeo Lovrakov “Vlak u snijegu”, taman da zapne i Orient Express, i to negdje kod Slavonskog Broda. Vlakovi prve klase nekad su ovuda putovali.

Snjegovi najgore vrste brzo su se uklanjali s pruge. A tadašnjih domaćih organa reda bojalo se vodstvo moćne željezničke kompanije toliko da je siroti Hercule Poirot morao djelovati brže nego ikada. Danas jedva da išta od toga u nas ima, ni vlakova ni snjegova. Eto još jednog mogućeg objašnjenja zbog čega Primorac pogodi ravno u ništa.