Utrka je završila, prve tri popele su se na postolje, reporter je odjavljivao prijenos, a kamera drona ulovila je snježnobijelu ledinu na kojoj je vrijedan netko lopatom u snijegu iscrtao četiri važna i velika slova – ZIZI! Zrinka Ljutić Zizi nova je velika zvijezda svjetskog skijanja, ona koju se s pravom da zvati nasljednicom Janice Kostelić i ona koja je vratila u hrvatskog puka staru naviku da mu nedjeljna zimska jutra počinju kavom i izravnim TV prijenosom skijanja. Zrinka Ljutić navrh strmine opasana višeslojnom skijaškom opremom, gledatelj obični u pidžami na trosjedu, ali i opet kao da zajedno lete niz stazu u neke nove naše pobjede. Naše!? Moš’ mislit’! Zrinkine su to pobjede, Zrinkine i njenog tima, do kojih i opet vodi odricanje i trud, i znoj, i suze. Zato je vrijedno i zato smo tako žustro prigrlili Zizine uspjehe jer nam daju iluziju da se trud u konačnici isplati, koliko god da je rijetko i koliko god da je malo onih koji su se spremni žrtvovati.

A da sve bude nama s ovu stranu ekrana to začudnije i zavodljivije, Zrinka Ljutić je beskrajno normalno neko čeljade, djevojka s malim milijunom interesa, pristojna i elokventna, ponizna i u pobjedi. Prepoznali su to odavno autori onih sportskih portreta što su ih za HTV napravili autori serijala “Sportsko srce”. Tamo negdje za poluvremena utakmica, za programskih pauza što ih treba sadržajem popuniti, tamo su te sjajne minijature i tamo je epizoda u kojoj je sve što treba znati o Zrinki Ljutić, kako danas, tako i onda kad se popne na sam vrh svjetskog skijanja da poput prave carice tim skijanjem dominira. Stoga, kapa dolje Zizi, jer dok ostatak konkurencije brdom klizi, padinom istom leti Zizi!

Lijepo je bilo zadnja dva, tri tjedna gledati kako Zrinka Ljutić “ljuti” konkurenciju. Samo, ne bismo mi bili mi da nismo u sve to upleli i malo političkog momenta, konotacija, metafora, poruka. Posebice je vatren bio Bruno Kovačević nakon one njene prve pobjede u Svjetskom kupu, one u Semmeringu, makar nema informativne emisije da nije jednako pokušala potpiriti vatru. Odmah se po pobjedi spominjalo Sljeme, Snježna kraljica koje nema, aktualna zagrebačka vlast koja, eto, nema sluha. Još je samo nedostajalo da se nekako i Milanovića okrivi za činjenicu da nijednog skijališta valjanog nemamo pa da Dragana Primorca obasja svjetlo posvemašnje sreće. To što Zagreb snijega više i ne vidi, a i to što sve skupa košta k’o svetog Petra kajgana, eto, nije bitno.

Prije koju godinu je bilo bitno, sada više nije bitno, tako to u nas ide. I zato i opet kapa dolje ne samo Zrinki Ljutić nego i njenom ocu, njima koji su na novinarska pitanja vezana uz Sljeme odgovarali s mjerom, uz opasku kako je jedino šteta da klinci nemaju gdje skijati. I to je to. I to bi se moralo riješiti, a onda kamo sreće da smo u snazi i opet za organizaciju skijaških spektakala. Zapravo, u ove dane od izbora za predsjednika, a bitka se, da podsjetimo, vodi između one dvojice koji će se sučeliti na malim ekranima “samo” jednom, sve se da protumačiti i kao pokušaj da se puhne malo u jedra ove ili one kampanje. Na dan od izlaska na prvi krug glasanja u dnevnicima tako i vijest o premještaju ostataka kardinala Alojzija Stepinca iz zagrebačke katedrale u Bogoslužni prostor Alojzija Stepinca na Kaptolu. Na prvu pomisli čovjek - evo ga na, i kostima do glasova. Ma na drugu pročita i shvati čovjek kako bi se tako velika crkvena svetkovina onomad od jutra do sutra prenosila na javnom servisu, a sada tek vijest. Što se to samo dogodilo? Odakle vjetar puše i u čiju korist? Tko bi ga više znao. Možda informativno više i nije in i to toliko nije in da su na Hrvatskom radiju odlučili, ničim izazavani, skratiti minutažu nekim važnim i uglednim informativnim formatima. Bit će da se ide mladosti niz dlaku taman da pametniji i informiraniji ne budemo ni mi ni oni, a to je dakako posve krivo i neće dati ama nikakvog rezultata.

Slušanost, gledanost, rezultati, učinci... Može i na silu i na štetu kvalitete. Sve to u zemlji koju je, a da i ne zna, u svom dokumentarcu spominjao legendarni Johan Cruyff, jedan od najvećih nogometaša što ih je svijet ikada imao. Pričao je o Kataloniji, ali ista je to navika da svatko novi tko se dočepa žezla ima ljutu i krivu potrebu da poruši sve što su mu prethodnici ostavili, pa bilo to i dobro. Zato je Zizin uspjeh samo njen, od one koja ne gazi nikog dok na skijama leti i juri samo put naprijed.