Svjetsko rukometno prvenstvo od 14. siječnja do 2. veljače igrat će se u Hrvatskoj, Danskoj i Norveškoj. Sve detalje rukometnog prvenstva donosi RTL svojim projektom “Vrijeme je za rukomet”. Među rukometnim i televizijskim licima koja rade na projektu ističe se Ines Goda Forjan, poznata sportska novinarka, kojoj će to biti osmo rukometno natjecanje koje prati.

Ines, čemu se najviše veselite na nadolazećem prvenstvu?

- Veselim se apsolutno svemu. Utakmicama, atmosferi u Areni Zagreb, navijačima i uspjesima naših rukometaša. Veselim se ludnici, pozitivnom kaosu, užurbanosti, adrenalinu. RTL je i ove godine okupio sjajan tim profesionalaca koji će svih tih dana živjeti za rukomet i ovaj projekt. Velika je stvar za Hrvatsku; Zagreb, Varaždin i Poreč, što smo ponovno dobili priliku biti domaćini Svjetskog prvenstva. Najbolje rukometaše svijeta posljednji put ugostili smo 2009. godine. RTL je tada prvi put prenosio neko rukometno prvenstvo, a ja sam sve pratila kod kuće u Županji, ispred televizora u svojoj sobi. I teško bi ta osamnaestogodišnjakinja tada povjerovala da će jednog dana postati dio tog televizijskog spektakla. Zato je ovo prvenstvo na domaćem terenu meni posebnije od svih prethodnih. Jedva čekam!

Kako gledate na svoju ulogu reporterke koja uz teren prati sva zbivanja?

- Radim ovo već godinama, svaki siječanj iznova. S brojem utakmica raste samopouzdanje, sigurnost i smirenost. Ali bez obzira na to što mi je ovo već osmo rukometno prvenstvo koje pratim na terenu, i dalje sam uzbuđena. I dalje osjećam tremu, pritisak i odgovornost. I neka je tako. To je znak da mi je stalo i da sam na pravom mjestu. Obožavam svoj posao, obožavam ovakve projekte, koji te tjeraju da pomičeš granice. Rad uz teren je zahtjevan, nema tu kontroliranih uvjeta, ponekad jedva čujem što mi izbornik ili igrači govore. Od tebe se očekuje da pratiš i razumiješ što se događa na terenu, da nakon utakmice postaviš pravo pitanje, da budeš objektivan, realan i da reagiraš u sekundi. Ponekad sve ide glatko, onako kako sam to zamislila, a ponekad si prisiljen snaći se i improvizirati. Ništa se ne može usporediti s tim adrenalinom na televiziji.

Uz RTL-ove novinarske snage dio tima čine i poznata rukometna prezimena. Kako je bilo surađivati s poznatim rukometnim imenima?

- Nekad je teško povjerovati da sjedim na kavi s tim rukometnim legendama, dogovaram emisiju, slušam njihove anegdote, komentiram s njima utakmice ili nečije izjave. Gledala sam ih kako postaju svjetski prvaci i olimpijski pobjednici, a proteklih dana i godina uvjerila sam se da su i oni samo ljudi. Pristupačni, normalni, profesionalni. Stoje čvrsto na zemlji i nesebično dijele sve ono što znaju o rukometu. I imaju najzabavnije priče. Jako cijenim te trenutke.

Govoreći o rukometu, imate li najdražeg rukometaša?

- Jako cijenim i poštujem puno naših rukometnih legendi. Bio mi je gušt surađivati s Ivanom Balićem dok je bio pomoćnik izbornika i zagrebati bar u dio njegove rukometne filozofije. No, ako moram izdvojiti jedno ime, onda je to Domagoj Duvnjak. Po meni je on najbolji primjer kako se čovjek, sportaš i kapetan treba ponašati. Skroman, a velik. Na terenu i izvan njega. A tu je i ta slavonska veza, između Đakova i Županje. Teško mi je povjerovati da će u siječnju odigrati svoje posljednje veliko prvenstvo.

RTL

Tijekom karijere doživjeli ste brojne zanimljivosti. Lino Červar dao je ostavku dok je razgovarao s vama, Hrvoje Horvat u vašem je društvu napravio svoj poznati performans, radili ste i koronaprvenstvo u Egiptu, a nedavno ste dobili pohvalu od izbornika Dalića. Koliko je bilo takvih anegdota, možete li od njih sastaviti rubriku “Zgode i nezgode Ines Gode”?

- Ovaj naziv ću si zapisati i možda iskoristiti jednog dana. Definitivno mi se kroz karijeru događalo sve i svašta. Bila bi to zanimljiva rubrika s puno aktera, zapleta, raspleta i neočekivanih obrata. Ali sve te situacije čine ovaj posao zanimljivim i uzbudljivim. Iz svake od tih situacija nešto naučiš. Uglavnom to da nikad ne možeš biti sto posto siguran da će nešto proći kako si zamislio i isplanirao. Kako se pripremiti na to da izbornik u javljanju uživo podnese ostavku dok razgovara s tobom? Ili da cijelo prvenstvo provedeš pod maskom? Kako predvidjeti potez o kojem poslije bruji cijela Hrvatska? Improviziraš, snalaziš se najbolje što možeš u tom trenutku, ostaješ profesionalan. Pohvala izbornika Dalića posebno mi je draga. Ne događa se baš često da izbornik nekoga pohvali na konferenciji za medije a da taj netko nije ni zabio pogodak, ni asistirao, ni igrao utakmicu.

Ljetos ste pratili Olimpijske igre, koje su vam bile neostvaren san. Kako opisujete dane u Parizu?

- Uf, tih 20 dana bilo je apsolutno nestvarno. Godinama sam razmišljala i maštala o Olimpijskim igrama, zamišljala sam taj osjećaj, taj posao, taj teren, taj spektakl. I bilo je bolje od svega što sam zamislila. Gledati naše olimpijce kako se natječu, bore i daju sve od sebe, kako osvajaju sedam medalja – bilo je neprocjenjivo. Tenis na terenima Roland Garrosa, atletika na Stade de Franceu. Barbarino zlato, Donnino srebro, polufinale pa finale vaterpolske reprezentacije. Od otvaranja Igara pa do onog posljednjeg dana nisam osjećala nikakav umor. Snimatelj Andrej Polak i ja jurili smo po cijelom Parizu, lovili taksije, trčali s opremom u rukama, prebacivali se s jednog kraja grada na drugi, s natjecanja na natjecanje. Ne znam ni sama koliko smo sati materijala snimili i koliko smo javljanja uživo odradili, ali sretna sam i zahvalna što sam mogla doživjeti neke zaista posebne trenutke s tim nevjerojatnim sportašicama i sportašima. Najveći san je ostvaren, ali već pomalo gledam prema Los Angelesu 2028. Jednom kad doživiš Olimpijske igre, želiš još.

Kojeg biste poznatog/slavnog sportaša voljeli ugostiti u intervjuu i što biste ga pitali?

- Jednom prilikom poželjela sam intervju s američkom atletičarkom Allyson Felix, kojoj se godinama divim. Samo dva mjeseca poslije stigla je u Zagreb, na Hanžekovićev memorijal, i ispunila mi želju. Sad moram paziti koga ću sljedećeg prizvati. Voljela bih napraviti veliki intervju sa Zlatanom Ibrahimovićem. Zašto? Jer je to Zlatan. Pročitala sam njegove knjige, nevjerojatna mi je njegova životna priča, upornost, hrabrost, tvrdoglavost i posvećenost nogometu i ostvarenju vlastitih ciljeva.

Vaš suprug Ivan Forjan sportski je novinar Nove TV. Koliko se često susrećete po terenima?

- Zapravo, ne prečesto. Ali zna nas posao odvesti na istu utakmicu, na istu konferenciju za medije, pred istog sugovornika. On radi svoj posao, ja svoj, ne doživljavamo se kao konkurencija. Velika smo podrška jedno drugome. On se veseli kad ja dobro odradim prvenstvo ili emisiju, ja mu pohvalim dobar prilog ili javljanje uživo. Bez brige, bude tu i kritika.

Koliko često posjećujete Kvarner i brata Brunu, riječkog lijevog beka?

- U posljednje dvije godine često sam na Kvarneru. Otkako je Bruno potpisao za Rijeku, jako sam dobro upoznala grad. Dolazimo na druženja, na utakmice na Rujevici ili samo na kavu uz more u Opatiji. Gdje god i kad god igra, njegovi smo najveći navijači. Povezani smo i zaista s njim proživljavamo sve uspjehe, ozljede, dobre i loše dane. On je velik radnik, profesionalac i potpuno je posvećen nogometu. Usto, jako je pažljiv brat, na kojeg uvijek mogu računati. Prošle sezone proglašen je najboljim lijevim bekom SuperSport HNL-a i jako sam ponosna na sve što je pokazao u dresu Rijeke.