S jedne strane, one prošle, Božić i prigodni mu televizijski program, s druge, one buduće, novogodišnje TV sijelo, a u sredini izbori za predsjednika. Pa ti piši kolumnu da je televizijska, bilo da se okrećeš unatrag gdje je sadržaj koji je gledateljstvo već i zaboravilo, bilo da si vidoviti Milan pa znaš što sve donose novogodišnji TV tulumi što su svi nalik na kakvu modernu verziju klasika “Je l’ me netko tražio”. Najizvjesniji su na kraju tu i opet predsjednički izbori, koliko god nas uvjeravali da se tu radi o nadnaravnoj napetici, ali, ajde, nikad se, kažu, ne zna.

Božić. Da je Božić, zna svatko tko baci oko na pregled programa, pa tamo nađe naslove kao što su “Božić u vinogradu”, “Mladoženja i Božić”, “Princeza i Božić”... Nije božićni film samo onaj u kojem je Kevin “sam u kući”, niti je to svaki film u kojem Hugh Grant ima kakvu-takvu ulogu, Božić je cijeli niz filmova za rano nedjeljno popodne, ono kićeno što počne juhom i predjelom, traje dok je pečenke, a onda se uz film lijepo zakunja, taman da se stigne na kraj i zadovoljan bude jer su se on i ona našli baš kad je o Božiću zasniježilo. Svatko ima svoje favorite, netko će vjerovati u zapravo ljubav, drugi netko se slatko smijati na prva dva nastavka Kevinovih avantura, a jedino što uistinu boli jest kad u programu nema dokaza da je “divan život”. No zato se pravog božićnog sadržaja dade naći tamo gdje se čovjek i ne nada. Frank Capra, “Posebni dodaci”, a tamo “Gospodin Smith ide u Washington”. Idealizam neki ili kritika politike!? Što god da je, dobro na koncu pobijedi, a to je manje-više uvijek to.

Tko je u konačnici dobio finale Masterchefa, čitateljski puk zna dok ovo čita. No već je polufinale dalo istinskog pobjednika makar u finale nije otišao. Tin. Najmlađi, najduhovitiji, najviše svoj. Gledaš mater i oca kako gledaju polufinale u izravnom prijenosu i kad Tin zaplače, slomljen od svega, emocije ponajviše, eto suze i oni. I kao da im to nije dovoljno, gledaju sutra i reprizu i na istom tom mjestu kad Tin zaplače, opet plaču i oni. Treba nama suza, sretnih suza, a ne da su samo od muke. Tin je poštovateljima Mastrechefa bio dobar razlog za onu blagotvornu suzu.

Suza te vrste i nije se imala zašto puštat za gledanja ona dva sučeljavanja kandidata i kandidatkinja za predsjednika iliti predsjednicu. Već i sama činjenica da Milanović i Primorac mogu birati na koje će sučeljavanje poći, ne daje na dobro i pravedno. A opet, koje li svrhe i ima poredati osam ljudi u vrstu, bacati pred njih što pravih što krivih tema i pitanja i onda očekivati da će u ta dva-tri sata objasniti išta, a kamoli osvojiti simpatije puka koji do jučer za njih nije ni znao. Kolikogod da je sučeljavanja, Tomislav Jonjić će i opet, primjerice, imati pravopisno lijepo složenu arahaičnu rečenicu, koja je sadržajno starija od stoljeće sedmoga, baš kao što će Branka Lozo snovidjeti novo hrvatsko proljeće dok vani dere bura i padaju snjegovi.

Kad je tako, onda je lako nekritički voljeti Niku Tokića Kartela, jer njegovo nesnalaženje donijelo je makar dašak burleske. Možda bi, tko zna, trebalo razmišljati o novim nekim pravilima. Recimo, da se igraju neka četvrtfinala i polufinala, a onda u velikom finalu da imamo sve, od žene gume do janjeta s tri glave. Ovako je, televizijski, dosadno, a zaboli i glava ako grafika iza kandidata stalno pleše, kao ona u HRT-ovu studiju. Na kraju će se pamtiti ponajviše uloga “kontroverznog poduzetnika” Nikice Jelavića u izboru za predsjednika, a to nas onda vodi do sumnje da ionako više ništa nije važno i da smo svi isti. A nismo. Niti smo bili niti ćemo biti. Samo valja povuć granicu, pa i kad je izvještavanje u pitanju.

Bi Božić, eto traju i izbori, dođe kraju Masterchef, a na HRT-u poče i The Voice Kids Hrvatska. Dovraga i bestraga kad ocjena ovog formata u kojem klinci pjevaju k’o da klinci nisu ovisi samo o tome što se pamti iz vlastita djetinjstva. Pamti se, u ovom slučaju, “Muzički tobogan”. I to se činilo da ima smisla, i zbog ranojutarnjeg nedjeljnog termina, i zbog natjecanja i druženja što se činilo važnije od same pjesme, i zbog toga što se razumjelo o čemu tu klinci pjevaju. A opet, vremena su odavno druga. Pjevaju klinci k’o veliki, zrelo zvuče, mali milijun interesa imaju, samo što se srce slama svaki put kad žiri nekog ne odabere. Uf.

Nego, evo i godine nove. I bi Novogodišnji koncert iz Beča. Bit će dobro sve.