Srijedu na programu HRT-a uredno bi se dalo zvati “danom za pamćenje”. Srijedom, naime, nema u udarnom terminu putopisa, nema reportaže, nema prirode iz zraka ni meditativne glazbe. Srijeda je dan kada se pučanstvo, ono koje najvjernije plaća RTV pristojbu, pokušava mrvu nasmijati. Tu je tako pitaj Svevišnjeg koja sezona “Mrkomira I”, uratka koji je očito kroz vjekove stekao fanove kojima je smiješno kad i Hrvate iz stoljeća sedmoga zabrinjavaju današnji neki problemi. Doduše, još se nije nikakav Beroš pojavio na dvoru dobrog kralja, ali pomalo, bit će i toga. A tu je i druga sezona serijala “Godina za pamćenje”, kojem i nije nešto naškodio mlačan prijam prve sezone. Prva epizoda pokazala je mrvu drukčiju glazbenu uvodnu numeru, jednaku muku u kostimografa i kostimografkinja kako dočarati duh prošlih vremena, a da tu štošta ovisi i o gostima, pokazali su zorno Jelena Miholjević i Vedran Mlikota.

LAKO je s njima, ležernima, profesionalnima, nasmijanima, dobrohotnima. Lako je s onima u kojih je toliko utakmica u nogama da se sve čini tako lako. Domaćini su i opet Robert Ferlin i Mario Lipovšek Battifiaca, no većina tereta je ipak na plećima Daniele Trbović. A nju čovjek mora poštovati štogod da radila. Jest, lako je moguće da još ona čeka onaj pravi format, u kojem će do izražaja doći sav njezin talent za štošta televizijsko, ali i ovako svako malo proplamsa nešto da podsjeti kako britak taj um, a bome i jezik, zna biti. Jer malo je onih koji bi k’o ona zavrtjeli snimku iz 1998. na kojoj mlada Trbović intervjuira mladu Miholjević, pa kad “današnja” glumica prisnaži “današnjoj” voditeljici kako je onomad bila divna prema njoj koja se toliko kamere bojala, evo ti Trbović da samokritički uz smijeh primijeti: “I znaš što je najvažnije?! Nisam te prekidala!”

TAKO to bude u uratku koji cilja na onu mrvu stariju publiku koja štogod i pamti. Mladost bi zato mogla pogledati bar uvodnu minutu-dvije, tek da nauči štogod iz povijesti, recimo, da vidi Borislava Škegru, tadašnjeg ministra financija, kako nam uvodi PDV u život. Potez za pamćenje, avaj i kuku. Pogledaju malo povijesti s početka i kud koji, jer kako je teško da će mladost gledati ovu razbibrigu, tako je malo vjerojatno i da će “starci” gledati njihov “Sram”. Tko bi uostalom uopće razumio taj jezik kojim se u “Sramu” govori, kojim klinci danas govore. Svakomu njegovo, štono bi se reklo.

NEGO, ako je od 1998. do danas prošlo 26 godina, zamislimo da se za 26 godina od danas na nekom našem javnom servisu zavrti podsjećanje na 2024. Što li bi se samo tu našlo!? Kakve smo sreće, i koliko nam treba da se kritički referiramo na vlastitu nam prošlost, garantno bi se tamo ukazala slika posrnula ministra zdravstva, bar kao podsjećanje da korupcija još ni’ propala. Beroš, Vili Beroš. Odavno se nečije ime nije toliko spominjalo, toliko da je u sjenu na tren bacio i nedodirljivog premijera i predsjednika. Koliko je pak u nas teško govoriti o posrnulima toga kalibra, pokazao je HRT. Nekako je, najblaže rečeno, problematično i jednostrano da o aferi u zdravstvu u “Otvorenom” govore sami odvjetnici glavnih aktera plus predstavnica USKOK-a, koliko god da se onaj EPPO oglušio na poziv za gostovanje. A šteta je, jer dalo bi se zbog ove afere zaorati po starim i ozbiljnim ranama ovoga društva. Ali malo je volje, a i malo je u naroda vjere da će ijedna naša afera završiti dobrodošlom katarzom. Radije će televizije, a i lakše je, o predsjedničkim izborima, recimo, tamo gdje su Primorac, Bulj, stanoviti Z. M. i posve ozbiljne kandidatkinje. Pa ćemo tako i kad službeno utrka počne, i u vrijeme Božića i za Nove godine. Jer mi to volimo.

E DA, Božić, vrijeme darivanja, idealno za propagandne poruke svake vrste. Tek se zalaufalo, tek se krenulo u kojekakvim smjerovima, i pisat ćemo mi i o tome. Ovaj put se čini pristojnije spomenuti ono što se već dogodilo. Dodijeljene su, naime, Nagrade hrvatskog glumišta. Sve bi na programu javnog servisa. Ivan Dorian Molnar suvereno vodi ceremoniju uz Milu Elegović. Na dodjeli nikad više sportaša prezentera. Spojiše nam sport i glumu u olimpijskoj godini. Kažu, to je zato što su sport i umjetnost univerzalni jezici što promiču sve naše. Pa nam dovedoše Šimenca, Šolu i Arapovića, baš kao da je 1998., ako ne i 1992. Ali i bračni par Cvitešić-Kranjčar, baš kao da je Hollywood. Sport k’o teatar, teatar k’o sport!? Neka igra u svakom slučaju jest.