Prvu tranšu jesenskih TV plodova HRT-a - onu što se emitira početkom tjedna, u udarnom terminu, i taman takvu da mislimo da smo uređena neka država - evo smo konzumirali. Lijepo se plovilo s Merlićem do naših pučinskih otoka, ili pak skakutalo s Knjazom po europskim selima što na sela nama znana zapravo i ne sliče, nikako osim administrativno. Krenu drugi val, a tamo, primjerice, i “Sretni gradovi”, baš kao i “Dulum zemlje”. Grda su stvar druge TV sezone, onako kako je, kažu, najteže napisati drugu knjigu, pogotovo ako je prva bila uspješna. Takvi smo mi, a nije drukčiji ni bijeli svijet, da teško podnosimo kvalitetu koja ide u kontinuitetu. Ajde jednom da netko nešto napravi, snimi, otpjeva pa da je hit, ali da svako malo ima uspješnicu, e to nam već malo onako smeta. Pa se oštre pera gledateljsko-kritičarska unaprijed spremna ošajcati i što treba i što ne treba. Ili će već sve posve ignorirati, samo da se ne mora nakloniti i opet.

Što se, međutim, tiče spomenutih uradaka, čini se da primjedbama i nema mjesta. Gradovi što ih obilazi Validžić jesu sretni, i to ponajprije zato što ih obilazi Validžić. Da ode na kraj svijeta, dojam je da bi nam pružila neki sretan moment, koliko god istina bila da Amerika drugom nekom srećom zrači, ako je to sreća uopće. Što se “Duluma zemlje” tiče, tu je vizual i opet svjetski i besprijekoran, savršena slika, kadrovi, motivi, ugođaj. Čast gostima, sve vrijednim nekim ljudima koji su od zemlje i uz zemlju sagradili priču svojih života, ali taj se uradak možda i više gleda negoli sluša. Zato se nekako i čini na trenutke da je pogrešno žrtvovati ga tamo negdje iza Dnevnika, pa da ga gledamo kontaminirani posve dnevnopolitičkim čudesima. No, bilo kako bilo, sve su zamke nove sezone tu uspješno izbjegnute, premda će uvijek biti onih kojima će svaka druga sezona, ako nije klasik “Kum”, biti za nijansu lošija od prve.

Kritični smo prema televizijskom ponavljanju i onda kada “reprize” gutamo sumanuto. Talenti što se previjaju po pozornici su ili lošiji ili očajni toliko da prde arije samo da se proslave. Oni što kuhaju u kulinarskim šou-uradcima jedva da luk znaju oguliti. Ljubav se traži na sve čudnijim mjestima i jede se za pet u sve začudnijim kuhinjama. Ili se to nama samo čini da je tako?! Kako će talent-šou i bit bolji nego lani kad je bazen iz kojeg se talent grabi dubok koliko je dubok, no apriorno dizati vile u zrak na sve što se vrti ponovo mrvu je ipak licemjerno. Licemjerno, ako ništa drugo ono zbog ovog...

Sva se velika uhićenja događaju petkom. Zašto je tome tako, vrag bi ga znao, ali vazda je to baš taj dan, kada bi trebalo ranije pobjeći s posla i lagano otklizati u stari dobri vikend. Ali ne! Ministra zdravstva Vilija Beroša odlučili su privoditi baš u petak. Bar je bilo u ranu zoru, taman da se razlete naokolo pripadnici sedme sile, pa pokušaju složiti kockice na kup da se vidi tko je tu s kim i kako marčapijao našim novcima. Evo i premijera, koji je iznenađen, evo i glavnog državnog tužitelja, koji je poslovično ljut i razbarušene kose, evo oporbe da skuplja potpise za opoziv Vlade, evo Vladinih partnera da nasrnu na oporbu, evo odvjetnika da prisnaže kako njihovi branjenici nisu ni luk jeli ni luk mirisali, a evo i onaj EPPO na koji se polako ali sigurno navikavamo, u njega uzdamo i njega plašimo baš kao da je nadnaravno neko tijelo, a ne ured odvjetnički obični. Sve je uvijek otprilike isto, osim sume koja je isparila putem nekim nezakonitim.

Ista su uhićenja, isti likovi u kadru, a isti je i umni onaj profil u ministara uhvaćenih s rukama u pekmezu. Ali to nama, koja god da je sezona, eto, nikako ne dosadi. Televizijskim rječnikom rečeno, svaka se uspješnica vrti dok je ima tko gledati. Što s nama nije u redu da uporno, iz godine u godinu, ako ne i iz mjeseca u mjesec, gledamo šutke kako nam korupcija odnosi najveće sinove, e to je pitanje za mali milijun dolara. Ako je to repriza koja nam nikada ne dosadi, ako je to druga, peta, sto i peta sezona na koju ama nikad nemamo primjedbu, e onda s nama nešto nije kako valja.

Nego, pitanje za milijun dolara. Nekidan pred lovce “Potjere” iziđe momče od svojih 17. Gleda njege Kotiga pa računa kako je momak imao ravno pet kad se “Potjera” počela emitirati. U gledateljskom domu konsternacija. “Ne može bit!?” Pa se gugla. I onda, fakat 12! Vrijeme, uf, leti. A “Potjera” kao da je počela jučer. I to je veliko.