Spremali se mi, nabrijavali, navijali, čudom se čudili, analizirali, sva čuda ovog svijeta radili da bi u konačnici bilo kako je bilo. Pobijedio Trump. Čak da ste mu i fan, sve je završilo tako brzo i na takav način da se čini kao da je novogodišnji doček prošao bez praščića, ili purice, ovisno o tome tko što već voli pred ponoć kusati. A kad je tako, onda je nekako besmisleno izdvojiti pa hvaliti ijednu od naših televizijskih postaja na račun praćenja izbora u SAD-u. Svi su uradili nešto, ovako ili onako, svi dovukli neke goste, neki su bdjeli, neki nisu, no ajde ti radi kraj tolike vremenske razlike i kad znaš da hrvatski birači noću spavaju i kad su im kući izbori, a ‘di neće kad su američki. Doda li se ovome sad već zabrinjavajuća navika svih da nas prekomjerno granatiraju kućnim javljanima preko zooma loše kvalitete, najbolje i bi spavati.

Tražilo je ovo televizijsko bavljenje Amerikom i Trumpom zapravo strpljenja. Morao se neki glas razuma ukazati negdje prije ili kasnije. I, bome, ukazao se, ali ne u “Petom danu”, recimo, koliko god da se format i dalje reklamira kao skup uglednih intelektualaca koji živahno pričaju o svemu jer o svemu znaju sve. Ukazao se na N1 televiziji. Ukazao se Tonči Tadić, čovjek kojeg vrijedi slušati i kad se s njim ne slažete, jer govori mudro i govori na temelju činjenica. Pritom itekako zna što je televizija i da je pametno kadikad pojednostaviti sve. Jer, uistinu se sve dade svesti na rečenicu da Donald Trump pojma nema što će sutra uraditi Donald Trump. Pa su Tadića obasuli hvalom oni “slijeva”, a kritizirali oni “zdesna”. To pak sugerira koliko je shizofrena hrvatska politička scena danas, koliko se tijekom godina ozbiljno srozala.

Tonči Tadić svoju je analizu odradio pravo gospodski, pokazavši pritom koliko se može biti drukčiji od tog svijeta kojem nitko nije rekao da možda nije ni za analitičara ni za političara. Premda je tema posve druga, i Vedran Ješe svoje nogometne analize odrađuje gospodski. Televizičan, ozbiljan, promišljeno odjeven, duboka glasa, vraća u vrijeme kad su stoperi ili zadnji vezni bili i stasom i nastupom gospoda. I kaže sve i ne vrijeđa nikog, za razliku od, recimo, stanovitog JJ-a, koji ima ludu sreću da živi u Hrvatskoj, zemlji u kojoj je moguće sve, pa i analize poput njegovih. No, kad smo već kod najvažnije sporedne stvari na svijetu, kadli se samo ta plemenita ideje VAR-a stigla u nas, a bome i šire, toliko izvitoperi!? Kamera snima iz malog milijuna kutova, crte različite debljine i boje vuku se ekranom, simulacije svega i svačega, i onda sudac ode do onog ekrančića uz teren, pogleda snimku i zaključi da on vidi i zna bolje nego tehnologija. Nitko ne sumnja više u ono što se na ekranu vidi od naših nogometnih sudaca, ama nitko.

Nego, bi spomen gospodskog i spomen sporta taman da put odvede do “Plodova zemlje”. E da, u “Plodovima zemlje” priča o krčkim ovčarima. Autor joj je Hrvoje Hrengek, koji odnedavno radi u riječkom studiju HRT-a. Prije je bio na Prisavlju, što u informativi, što u sportskoj redakciji, jedan od onih nevidljivih, a važnih kotačića koji tjeraju cijeli mehanizam da se vrti. Junačko je to pojačanje za riječki studio, a sudeći po priči o ovcama i ovčarima na Krku, godila je ova promjene i Hrengeku. U priči ovce, veprovi, čagljevi, pa i jazavci, a bome i država s jedne strane, a ovčari s druge. I opravdan strah da ćemo i ovcu otjerati od tamo gdje je vazda bila. Hrvoje Hrengek priču je složio onako baš gospodski.

Ima nešto lijepo u tim nedjeljnim jutrima i prijepodnevima na javnoj televiziji. Misliš, ne može dan biti loš kad krmeljavih očiju gledaš kako u filmu “Grofica iz Hong Konga” Sophia Loren skače s golema broda u more pred havajskim otočjem, dok je Marlon Brando i zbog toga poslovično mrk. A onda okreneš na Drugi, a tamo majstori u seriji za djecu “Majstori”, zabavni i komični i spremni u svako doba dana otkloniti svaki kvar. Evo ih kako su s nekoliko zahvata a la Mirjana Mikulec vratili pacijente u stolac zubaru Zubiću i sestri njegovoj Kutnjak.

Uf, počne sve nenametljivo lijepo i da je samo pameti pa da se tu stane. Ma, večer kvari sve, i to zato što nas ama svi prije početka novog radnog tjedna uvjeravaju da je sve baš super. Superpotjera! Superstar! Supertalent! Neba mu, ima li išta da nije super u ovoj zemlji čudesa!? Ima, recimo štrajk zdravstvenih radnika, onaj što bi u ponedjeljak, nakon nedjelje. Super sve, baš super.