U trenu kad pred vas stigne ovaj TV prilog, moralo bi već biti znano tko je osvojio izbore za predsjednika SAD-a, te povijesne i nikad viđene izbore, dakako. Donald i Kamala postali su nam k’o članovi obitelji, rođaci neki daleki, uvelike i stoga što su naši kandidati za predsjednika do krajnosti plošni, čak i onda kad se trude vjerno kopirati svijetle uzore. U nas ili vas razrogačenih očiju pokušava hipnotizirati Primorac, ili se mediji nakače na bizarno onako kako su ganjali Selak Raspudić jer je kampericu sa svojim likom parkirala na pustom parkingu u doba kad su vani tek ćuk i netopir, i to tako da vozilo dijelom pokriva i mjesto rezervirano za invalide.

ELEM, Amerika i izbori. Nije to svaki dan, pa su se i naše TV kuće potrudile, svaka na svoj način, popratiti ta čudesa o kojima budućnost svijeta ovisi. Znat ćemo i opet sve, jedino nam i opet neće biti jasno kako to onih nekoliko državica na koncu odluči sve i zašto su baš one te ključne. Ali, nema veze, bitno da je televizično, uzbudljivo i vrijedno zobanja kokica u kasni noćni sat. Dotle će se ginuti i dalje diljem svijeta bez izravnog prijenosa, bez analitike, bez interesa. Tako danas svijet funkcionira.

ELEM, izbori u SAD-u. Nije da će se nama ovako malima život okrenuti naglavačke tko god da bude pobjednik, ali se jesmo onako svjetski uključili u praćenja. Evo smo na HRT-u imali i sasvim pristojan ciklus filmova na temu američkih predsjednika, sve redom uradaka u kojima na koncu pobijedi i dobro, i demokracija, i onaj mali čovjek. No, ako ćemo pošteno, u nas je izbore, onako televizijski, otvorila Mojmira Pastorčić ugostivši veleposlanicu SAD-a u RH Nathalie Rayes. Donijela je veleposlanica u studio RTL Direkta dašak tog političkog holivudskog glamura. Zna ona itekako da širok osmijeh ide uz spomen prirodnih ljepota Hrvatske, a namrgođeno lice kad se govori o mogućnosti da Trump pobijedi. Sve je to diplomacija, taman da se razgovor ugodni i nema bogzna zašto pamtiti da na tapet nije došla odlučnost veleposlanice da isproba za mandata valjda svako autohtono jelo u Hrvata.

”VIDIM, probali ste tripice, fileke”, priupita otprilike Mojmira uz neskrivenu grimasu prezira na licu, prezira naspram tripica. “O, da! To ja moja hrana za utjehu!” reče otprilike Rayes. Taj tren sve dileme oko toga tko bi trebao biti na čelu SAD-a bile su riješene. Predsjednik ili predsjednica uvijek mora biti onaj koji voli fileke, ali ne onako reklame radi, već istinski, da ih žvače kad god mu u životu dođe teško, kao lijek, kao utjehu.

RECI MI što jedeš i reći ću ti tko si. Ima takva nekakva izreka, sto posto ima, a bome važi i ona parafrazirama “reci mi što jedeš i reći ću ti što na malim ekranima gledaš”. Da nema, ne bi oni ubitačno dugi reklamni blokovi što presijecaju naše sapunjare bili posvećeni gotovo isključivo akcijskoj prodaji u našim supermarketima i trgovačkim centrima. U “Sjenama prošlosti” svi na visokim potpeticama, svi u skupim automobilima i preskupim stambenim kvadratima, a onda u reklami carsko meso na rate i zelenjava nikad niže cijene. Treba vratit’ snagu nakon što su se u svim tim našim telenovelama dogodile dugo očekivane, pače krucijalne neke stvari. U onoj što ide na RTL-u Olga i Šimun su se em poljubili, em cijelu noć ljubovali, na radost kompletne nacije ili barem one polovice nacije koja preferira telenovelu RTL-a. U onoj što ide na Novoj TV Marina, a Marina je jedna od dviju zakonitih supruga jednog muža Veljka, konačno je izišla iz suknje vazda istoga kroja i boje i odlučila se za nešto posve drukčije. Bome ta sitna promjena outfita u junakinje Marine bi šokantnija od Veljkova otkrića da možda ipak ne boluje tako strašno. Kraj takvih obrata, prevrata i svekolike napetosti uistinu je dobro znati da je parizer na akciji. Nije marketing znanost, ali nije ni daleko. Zato na svakih pet reklamnih poruka na temu hrane dođe i ona jedna na temu lijekova za probavu da bi nam sve savršeno sjelo na želudac.

IMA izbora, bilo da pričamo o predsjednicima ili o salami, ali nažalost ima u životu i onih gadnih trenutaka kad nikakvog izbora čovjek nema. U Španjolskoj stotine mrtvih u velikim poplavama. U Novom Sadu nevini neki svijet usmrtila je nadstrešnica željezničkog kolodvora. Svijet je postao gadno mjesto za život. Valjalo bi to mijenjati koji god da je predsjednik.