Vjerujem kako ste i sami kroz dnevni tisak i informativne televizijske emisije mogli već štošta pročitati i čuti o biografskoj sportskoj drami ''Dražen'', koja kazuje priču o legendarnom hrvatskom košarkašu Draženu Petroviću i koja je odnedavno počela igrati u domaćim kinima, a je li riječ o filmu koji ne biste trebali propustiti, zaključite sami nakon kratkog opisa radnje i promišljanja potpisnika ovih redaka.

Od bezbrižnog djetinjstva u rodnom Šibeniku, gdje se, zahvaljujući starijem bratu Aleksandru Aci zarazio košarkom i nakon dugotrajnog lomljenja otpora svojih roditelja uspio završiti u juniorskom pogonu Šibenkine škole košarke pa preko potpisa za Cibonu, s kojom je osigurao epitet najboljeg košarkaša Starog kontinenta, igranja za velikana španjolske i europske košarke Reala iz Madrida, odlaska u SAD u Portland Trail Blazerse i nezadovoljstvo 'grijanja klupe', drafta u New Jersey Netse i afirmaciju u NBA-u, odnosno, ljubavnih i privatnih uspona i padova, ''Dražen'' je film koji nam pruža uvid u život i karijeru ovog neponovljivog sportaša…

Kritike Šibenčana

Zvuči baš fino i sadržajno, zar ne? U velikoj mjeri tako uistinu i jest. Zaključit će mnogi opravdano – bilo je više i vrijeme! Za ovu dugoiščekivanu filmsku 'štoriju' o nezaboravnom kapetanu hrvatske košarkaške reprezentacije, talentu koji i više od tri desetljeća nakon tragične pogibije u prometnoj nesreći još uvijek zadivljuje nove generacije košarkaša i ljubitelja tog voljenog sporta, zaslužan je ponajprije proslavljeni redatelj Danilo Šerbedžija. Kao veliki obožavatelj lika i djela spomenutog košarkaškog Mozarta, Šerbedžija je bio najbolji, ako ne i jedini izbor za ovako delikatan zadatak, no nakon odgledanog moram priznati kako mu nije bilo nimalo lako.

Hrvatska kinematografija, za razliku od uvriježenog mišljenja o deficitu sličnih, u biti ima poprilično bogatu ostavštinu biografskih filmova, serija i dokumentaraca. Uzevši u obzir našu skromnu produkciju, koja na godišnjoj razini izbaci tek šačicu ili više dugometražnih igranih filmova, taj podatak i nije za bacanje. Doduše, kroz stariju ili pak recentniju povijest ovog žanrovskog pravca, adekvatan tretman dobivale su ponajprije persone iz umjetničkog (Vatroslav Lisinski, Dora Pejačević, Slava Raškaj), literarnog (Ivan Goran Kovačić, August Šenoa, Marin Držić), znanstvenog (Nikola Tesla) pa čak i kriminalnog miljea (Čaruga), a o sportskim, glazbenim i filmskim zvijezdama nešto se više moglo doznati ponajprije kroz dokumentarnu formu.

Dražen Petrović svakako je bio i ostao voljeni sportaš i osoba koja je zaslužila pravi biografski film, a da bi ta ideja zaživjela, bila je potrebna koprodukcija triju zemalja – Hrvatske, Srbije i Slovenije. Režija je, kako sam već naglasio, dopala Danila Šerbedžiju, čovjeka koji iz filma u film autorski i stilski napreduje, a ovaj posao mu je bio bez imalo sumnje najveći karijerni izazov, istovremeno i pravi užitak jer je dobio priliku ispričati nam priču o jednom od svojih najvećih sportskih idola. Jednako važan, ako ne i važniji zadatak dopao je scenarista Ivana Turković-Krnjaka, koji je morao filtrirati impozantan Draženov život u nepunih 100 minuta trajanja. E sad smo polako stigli do segmenta filma oko kojeg se lome koplja. Brojni Šibenčani tako su nakon premijernog prikazivanja u Draženovu rodnom gradu prigovarali o zanemarivanju određenih jako važnih detalja vezanih uz njegovo igranje za Šibenku. Drugi su pak spočitavali kako su Petrovićeve fantastične izvedbe za reprezentaciju (posebno ona na Olimpijadi 1992. i velikom finalu protiv SAD-a) tek šturo spomenute. Treći su spomenuli kako nisu zadovoljni što je toliko prostora prepušteno Draženovu ljubavnom životu, a ne njegovim sportskih uspjesima i neuspjesima, itd., itd.

(Ne)otkrivena persona

Nakon svega navedenog otvoreno ću priznati kako je istina negdje na sredini. Petrović je u svojih nepunih trideset godina života uspio dostići pravu sportsku besmrtnost, nešto o čemu milijuni sportaša teže cijeli svoj život i cijelu karijeru, i kristalno je jasno da kroz samo jedan film neće baš svi dobiti ono što su priželjkivali. Ipak, skromnog sam mišljenja kako je njegov privatan život, a pri tome isključivo mislim na njegovu zreliju dob, gdje ga tumači Domagoj Nižić, tek površno pokriven i kako nismo dobili pravu sliku o njemu kao osobi. Da, živio je ponajprije za košarku, obožavao je svoju majku Biserku (odlična izvedba Zrinke Cvitešić), volio (?) Renatu (također jako dobar nastup Romine Tonković) i to je manje-više to. Postoje određeni impulsi koji upozoravaju na njegov ženskarski status i kako se olako rješavao onih koje mu nisu bile po guštu (savršen primjer je pjevačica Novih fosila, Sanja Doležal) i to dakako baca određenu sjenu na njegovu personu koju ne otkrivamo do kraja. Relativno slabašno je prikazan i njegov odnos s bratom, koji je svakako bio kompleksniji. Na određeni način razumijem i autorsko izuzeće od Draženovih političkih preferencija ranih 90-ih (bio je dio snažne izborne reklamne kampanje za, paaa… ZNA SE), ali osobno mi je najviše zasmetalo romantiziranje njegova lika i djela koje je u određenim prizorima odisalo patetikom uobičajenom za američku produkciju.

Mnogi će problematičnim izdvojiti i sam casting Domagoja Nižića za odraslog Dražena koji izgledom više podsjeća na Marka Popovića i koji je definitivno trebao skinuti pokoji kilogram kako bi bar fizionomijom podsjećao na prilično žgoljavog košarkaškog majstora. Osobno ne mislim da je Nižić bio loš izbor, jer ne postoji glumac na ovim prostorima koji imalo podsjeća na Petrovića i koji ima imalo dara za košarku, no mene je prije svega oduševio mladi Tonko Stošić, koji ga tumači kao dječaka. Dečko je jednom riječju – izvanredan. Izvanredan je i taj šibenski dio Draženove priče, njegova upornost i želja da igrački dostigne i prestigne starijeg brata Acu, zainati se ocu i do kraja osvoji naklonost majke. Ne, nije Danilu Šerbedžiji bilo nimalo lako sve to ‘utrpati’ u samo 100 minuta, ali većim dijelom u tome uspijeva. Dinamična režija u sportskim sekvencama, vješta i u nas rijetko viđena montaža, vrhunski birana glazba i čudan glumački casting u kojem se izdvaja bizaran, ali uspio angažman Mile Kekina za ulogu Mirka Novosela. Bilo bi fantastično da se uz sam film razvila i višedijelna TV serija, koja bi pokrila sve spomenute, ali i one nespomenute Draženove sportske uspjehe i neuspjehe (sjetimo se samo poraza Cibone protiv Zadra u finalu prvenstva Jugoslavije 1986.), ali tu smo, gdje smo. Bolje od ovog ćemo teško ikad dobiti.