Bome, zaredalo je. Bajaga slavi 40 godina rada, Zečić 30, Dalmatino dvjesto osamdeset, Novi fosili milijun... Dobro, nije milijun i nije dvjesto i nešto, ali je istina živa da su prije kraja 2024. svi naši estradnjaci redom, a bome i oni koji ovom tržištu štono bi se reklo inkliniraju, odlučili obilježiti okrugle neke obljetnice. A kad je okruglo, onda je i “Kod nas doma”, i dnevnici, i dobro jutro, i laku noć. Dražen Zečić u Dnevniku Nove TV. Čuda rade te okrugle obljetnice taman da se unaprijed veselimo nekim novim obljetničarskim prigodama.

UČESTALO ukazanje estradnih doajena na malim ekranima neminovno gledateljima starijima od 50, ako ne i 40, u pamet dovlači mračne tajne iz najdubljih zakutaka memorije. Tko bi, recimo, zaboravio dekonstrukciju hita što su ga pjevali Zečić i Anđela u interpretaciji Pave i Sofije. Eh, mladost... Ne srami se čovjek ničeg kad mu je godina malo ili taman toliko da naivno misli da mu nitko ne može ništa, da će ga uvijek služiti zdravlje, da pojesti može i smrdljivu čarapu i popiti brlju najgore vrste. Ne može, ali lako je sad biti pametan. Serijal za mlade što ga od nedjelje gledamo na HRT-u zove se “Sram” i čini se baš o tome kani pričati, o mladosti takvoj kakvoj je, bez filtera i friziranja. Bit će “Sram”, ma hoće li biti susramlje!? To su se njih dvije studentice pitale dok su čekale prve klipiće iz serije. A čekale su jer su onomad, tu negdje na granici između osnovne i srednje škole, gutale originalni “Sram”, norveški “Skam”.

BI UŽITAK uz ‘stare’ obožavateljica “Skama” gledati prve scene našega “Srama”. Zapravo su bile dobrohotne, tražile ono dobro, a ono loše ostavile za drugu epizodu. Drugačije je, kažu, kad slušaš i gledaš norvešku mladost, a ne ovu što na tvom jeziku priča. Zadovoljne su bile kako se u seriji govori. Smetalo im je ono što i inače u našim serijama smeta, loš ton zbog kojeg se neke izgovorene riječi izgube u bespućima povijesne zbiljnosti. Nisu se libile ni starom ocu objasniti kako serijal funkcionira na društvenim mrežama i zašto se svaki dan u određeno vrijeme puštaju isječci na stranici serijala. Samo, teško da će ‘stari’ to gledati, tko zna hoće li i one, ali mogla bi čeljad što je na pragu tinejdžerstva. Mogla bi ako već nije odavno gledala neku drugu europsku verziju. Jer skoro da i nema zemlje u kojoj Skam nije dobio svoju inačicu. I priča je ista jer mora sve biti po špranci, po onoj “bibliji”, kao i kad se kakav The Voice format radi.

ELEM, lijepo je da se netko mladosti sjetio. Dobro je da to radi javni servis, a sad, sve ovisi možda i manje o samoj seriji koliko o tvrdokornosti roditeljskoj. Jer, avaj i kuku, mladost u seriji se ljubi, spominje seks, droge, alkohol. Grintat će oni koji se sebe ne sjećaju. Kukat će oni koji se licemjerno kunu da nisu oni Zečićev i Anđelin hit pjevali nikada.

MLADOST v.s. stariji neki svijet. Lijep primjer da straha nema što svijet na mladima ostaje je Tea Mihanović. Mudar je potez učinila RTL Televizija i njen informativni program kada su je navabili sebi, a bome dobru je školu prošla i na N1 Televiziji, gdje je krenula s karijerom. Bit će da je štogod uradio i fakultet, no najviše je tu talenta, truda, a bome i dobra odgoja, taman da se Tei i njenim uradcima vjeruje. Da pak i u starosti ima života češće se međutim dade vidjeti na stranim nekim postajama. Evo recimo Liga prvaka, studio CBS-a, a tamo bivši velikani najvažnije sporedne stvari na svijetu Jamie Carragher i Micah Richards. Stali oni pred veliki ekran, komentiraju stanje na tablici i pritom plešu! Plešu tako da se Travolta ima zašto plašiti. U našim studijima kad se o nogometu priča, ne pleše nitko. Lica su mrka i zabrinuta i kad se pobjeđuje. Zato se zahodski humor a la Jeličić i činio osvježenjem. A nije. Osvježenje bi bilo da zapleše tko, a ako se smije tipovat na koga, neka tip bude Aljoša Vojnović.

STAROST. Starost sjedi u Hrvatskom saboru. I na Pantovčaku. I po gradskim uredima. Svuda gdje je politika zašla, mladenačkog nema ama ničeg. Stroge su linije odijela i haljina, stroge frizure, krute rečenice, jalova kreativnost. I nema tu nikakvog srama, ali često ima susramlja. Ništa se više u ovako ispolitiziranom društvu, podijeljenom k’o sjekirom napola, ne da dogovoriti. Ili neće. Kako god, smorilo nas. Taman da se netko uhvati posla pa uradi “Sram” za stariju čeljad. Gledalo bi se garant!