Drukčija je animirana uvodna špica, glazba što svira prije nego što se progovori druge je vrste, ali Zoran Šprajc je onaj stari. Zapravo, i ne krije čovjek da je “Lice nacije” to bolje što su oni koji nas vode, državu također, Bože ‘prosti, gori. Dobro, možda ne gori, nego su za emisiju bolji što su više gafova proizveli, i to taman takvih da se ima zašto težiti gorkoj satiri. Evo, recimo, taj opjevani samit u Dubrovniku, onaj na kojem je Vučićevo gostovanje ispalo puku i medijima zanimljivije negoli činjenica da je Dubrovnikom hodao i Zelenski. Ne bi Šprajc bio Šprajc da takav zicer ne realizira. Ili ministar Šipić, kojeg su već ojadile novinske kritike. Ili famozni Bulj, koji bi da je predsjednik pokraj Primorca koji ovom zemljom gazi više i češće i posvuda, baš kao da je dio serijala “Lijepom našom” a ne kandidat za predsjednika. Ma Šprajc i ne krije da na svemu može zahvaliti našim društveno-političkim radnicima. Stoga ravno u kameru poručuje članstvu HDZ-a, kad ga već toliko prozivaju da su mu samo oni na meti, da ih se nikada odreći neće. Tako to pristojan svijet i radi.

Nema Šprajcu “Stanja nacije” bez naših perjanica političkih, a sve se čini da više nema ni naših talent-šou uradaka bez gdjekojeg Nepalca, Indijca, Filipinca. I to je dobro. Evo u “Superstaru” žiri iznenadi Filipinac, a u “Supertalent” iz Indije dovde dođoše dva plesača da plešu kao jedan. Na stranu sad što članstvo u žiriju pada na stražnjicu kad čuje da se i pleše i pjeva izvan Hrvatske i regije, bit će da tako i scenarij traži, no sve se čini da ta potraga za talentima više radi na integraciji stranih radnika nego politika kao takva. Ljudi što su nam došli iz dalekih zemalja traže svojih pet minuta sreće na jednak način kako to čini i naš svijet, nema tu baš nikakve razlike.

Koliko je razlike u koncepciji ovogodišnje jesenske sheme u odnosu prema lanjskoj? Pitanje je, reklo bi se, hipotetsko, tko bi to sve išao provjeravati, makar se teško oteti dojmu da smo većinu toga već negdje nekad vidjeli. Novi je dokumentarni serijal “Plovopis” Dubravka Merlića, koji nas mudro vodi na najudaljenije naše južne pučinske otoke, u novoj sezoni gazi se serijalom “Planine”, koji su autorice učinile još televizičnijim i meditatitvnijim, drukčiji je a opet k’o isti Knjaz, koji sada šeće po naj europskim selima, a bome je vazda isti Goran Milić, makar prvi put hoda Japanom. I dok Merlić pedantno traži dobre sugovornike, dok su se Maja Tokić i Nataša Kraljević Kolbas pametno izmakle iz kadra u korist svojih planinara, Knjaz i Milić ostali su dosljedni sebi i, čini se, pogriješili. Sela što ih je Knjaz odabrao jednostavno selima ne sliče onako ušminkana, što uvelike otupljuje onu humornu knjazovsku oštricu, a bome je i onaj uredni platiša pristojbe nagrađen putem i sudjelovanjem više teret nego osvježenje, koliko god istina bila da je teško s kauča skočiti pred kameru. Milić ima i veći problem, činjenicu da vrijeme leti nikad brže i da nije stalo u doba kada je sve što je snimio izvan granica Lijepe Naše bila svojevrsna ekskluziva. Milić je visok Japanci nisu, sumo-hrvači su teški, engleski jezik u Japanaca slab, manga-stripovi, gejše i vječno pitanje koliko što košta, koliko tko zarađuje, koliki je džeparac u mladosti, mirovina u starosti... A svijet putuje naokolo, pa i u Japan, i zna sve, i ima mišljenje o svemu te traži neki drugi i drugačiji pristup. Sudeći po živahnim raspravama na društvenim mrežama, ovaj im pristup i nije nešto.

Ma, tek je počelo i Milić je to, možda izvuče zeca iz šešira, asa iz rukava. Šteta bi bilo, nepravedno skroz, suditi veliku karijeru po prvim epizodama serijala “What’s up Japan”. Novo a opet kao nekada jest i ukazanje Petre Jelenić i “Slatke kuharice” na programu HRT-a. Recept, onaj od emisije, stari i provjeren: ide jedna od naših ponajboljih slastičarki zemljom i traži tradicijske recepte da bi od njih napravila svoju modernu verziju. U prošloj emisiji pekle su se poderane gaće, lepinjice, kako već tko voli kazivati. A onda je Petra napravila svoju slasticu, i to takvu da te digne s kauča makar da palačinke zamutiš. Eh da je moguće nekako izmjeriti koliko je bilo takvih koji su krenuli peći palačinke, koliko ih poželi broditi zbog “Plovopisa”, planinariti zbog “Planina”, obilaziti sela zbog Knjaza, ili proučavati Japan zbog Milića. Bilo bi egzaktno, ma što bi onda kritičari radili?!