Novi dokumentarni serijal Dubravka Merlića “Plovopis – južni pučinski otoci” u srijedu se počinje emitirati na Prvom programu Hrvatske radiotelevizije. Prekaljeni televizijski autor u novoj je jesenskoj shemi zaplovio do najjužnijih hrvatskih otoka. Svetac, Brusnik, Biševo, Jabuka, Sušac i Palagruža mjesta su radnje serijala koji govori o netaknutoj prirodi, bogatoj povijesti i fascinantnim ljudskim pričama ispisanima na tim izoliranim mjestima. S autorom Dubravkom Merlićem u našem televizijskom prilogu razgovaramo o mnogim pojedinostima serijala.

Dubravko, zaplovili ste “južnim morima” u putopisu “Plovopis.” Što vam je bio povod za snimanje i jeste li zadovoljni učinjenim?

- Ta vrsta specifičnog putopisa zasigurno će, kad je riječ o nama, biti novost za naše gledatelje. Dosad smo radili, uvjetno rečeno, ozbiljnije teme, kao dvije sezone serijala “Opstanak”, koji je govorio o demografiji i ekonomiji, “Jedna jedina”, o nuklearnom programu Titove Jugoslavije, i “Moderna vremena”, o hrvatskom dizajnu. Nadam se da će “Plovopis” gledateljima biti svojevrsno osvježenje da nas vide u nekom drugom kontekstu. Povod za emisije dao nam je, prema onoj staroj, “prijateljeva prijatelja prijatelj” Darko Zanki, zanimljiv čovjek iz Komiže, pripadnik talijanske obitelji Zanki. Njegova ideja bila je priča o obitelji Zanki, koja je sredinom 18. stoljeća došla živjeti na otok Svetac. To mi je bila vrlo zanimljiva priča jer se rijetko kada može locirati točna godina kada je neka obitelj došla živjeti na neko područje. Ipak, to mi nije bilo dovoljno da napravim serijal, pa sam tu ideju razradio u priču o južnim pučinskim otocima. Budući da sam znao da ćemo ploviti za potrebe serijala, sama od sebe mi je došla zamisao da to nazovem “Plovopis južnim pučinskim otocima”. Razradom ideje shvatio sam da ta riječ ne postoji u našem jeziku te da sam usput izmislio i novu riječ. (smijeh) Plovopis – putopis koji se obavlja brodom ili kakvim plovilom.

hrt

Što vam je bio izazov prilikom snimanja serijala?

- Na svim tim otocima, 15 stanovnika živi na otoku Biševu i tu su još dva svjetioničara na Palagruži i jedan na Sušcu. Izazov je bio napraviti putopis o tim otocima koji imaju zanimljivu povijest i bogatu botaničku, geološku i zoološku strukturu. Ti otoci žive svojim ritmom i daleko od civilizacije, stoga smo se odlučili napraviti putopis koji će sve segmente koji su se nataložili na otocima približiti gledateljstvu. To je bio izazov i mislim da smo ga uspjeli riješiti jer je na snimanju bilo veliko uživanje, a u postprodukciji smo nalazili dobar omjer kako to na zanimljiv način prenijeti gledateljima. Usto, kada se čita knjiga putopisa, možeš napisati sve što ti je na pameti. Mi smo imali problem što dosta stvari o kojima smo govorili nije bilo moguće oslikati. Stoga smo dosta stvari dočarali animacijama koje je radio odličan režiser i likovni umjetnik Tomislav Šoban. Mislim da će njegove animacije našim gledateljima donijeti drukčiju dimenziju.

S obzirom na to da mnogi nisu naseljeni, što ste zatekli na posjećenim otocima? Što vas je iznenadilo i razveselilo na posjećenim lokacijama? Postoji li nešto što vas je rastužilo?

- Nije me ništa rastužilo. Znao sam da idem na otoke bez stanovnika. U pripremi serijala, istražujući povijest otoka i razgovarajući s ljudima, uvidio sam velike količine zanimljivih stvari. Na nekim otocima našli smo dokaze o postojanju stanovnika prije pet-šest tisuća godina; naišli smo na jako puno ribarskih predaja, jer su otoci bili važne postaje komiških ribara, koji su do sredine 19. stoljeća bili jedini pučinski ribari na Mediteranu, čuli smo predaju o falkuši... Tu je toliko slojeva da smo imali slatke brige oko toga kako to ukomponirati u televizijsku cjelinu.

U kojem ste razdoblju plovili i snimali i kakvo vas je vrijeme pratilo na putu?

- To je isto jedna od tih stvari kada čovjek koji nije s mora shvati koliko je tamošnji život istovremeno jednostavan i kompliciran. To znači da je za vrijeme juga onemogućeno pristajanje na sve te otoke osim na Biševo. Uvale i pristaništa su dobri samo po nekim vjetrovima, a po drugima nisu. Mi smo snimali u travnju i manji dio početkom lipnja. U travnju smo imali dosta dana kada smo morali ostati privezani. Primjerice, Jabuku zbog lošeg vremena nismo uspjeli posjetiti u travnju, već smo do nje uspjeli doći u lipnju.

hrt

Je li boravak daleko od gužve asfalta ljekovito djelovao na vas?

- Apsolutno. To često i u emisiji ističem. Mi smo plovili jedrenjakom Darka Zankija. To je jedrenjak od 11,5 metara s najjednostavnijim sustavom upravljanja. Taj brod na motor ili na jedra vozi 4-5 milja na sat. To je, da tako kažem, ugodno sporo i pritom imaš jako puno vremena za razgovor ili za svoja razmišljanja i buljenja u daljinu. Na taj se način dovedeš u odnos s prirodom, pri čemu shvatiš gdje je tvoje mjesto kao čovjeka i koliko si zapravo ovisan o njoj. Željeli smo gledateljima prenijeti, nažalost, alternativni način života koji se događa na tim mjestima.

Ne želimo zadirati u privatluke, no u mnogim vašim projektima, pa tako i u ovom, sudjeluje i vaš sin Matej. O kakvim zadatcima se on skrbi i kako je vaša suradnja produbila odnos oca i sina?

- Ja to ne vidim kao privatluk. Matej je kao diplomirani producent zaposlen u našoj tvrtki. Otkad smo počeli raditi dokumentarne serijale, on je iznimno važan; jednako važan kao i ja, jer nosi važan dio tereta u produkciji. Često je i autor nekih stvari, primjerice u “Modernim vremenima”, a radio je kao kompozitor u svim našim projektima. Njegova je uloga složena i obojica se tijekom rada trudimo da taj obiteljski aspekt ne dolazi do izražaja; posebno ne u odnosima s ekipom. To je uspješna suradnja i presretan sam da on može sa mnom surađivati jer sam siguran da neke stvari ne bih mogao obaviti bez naše suradnje. n