Dugo, toplo i nadasve sportsko ljeto, nažalost, bliži se svome kraju. Ljeta prijestupnih godina tradicionalno nam dovode velika sportska natjecanja, a iznimka nisu bili ni prethodni tjedni. Zna to dobro i Boris Jovičić, dugogodišnji sportski novinar RTL-a, kojeg smo nedavno upoznali u ulozi voditelja sportskih minuta nakon središnje informativne emisije. Za naš televizijski prilog s Borisom razgovaramo o sportskim aktualnostima, televizijskom poslu i drugim zanimljivim pojedinostima.

Gledamo vas kao dio ekipe RTL Sporta, a nedavno ste imali priliku voditi sportske minute emisije RTL Danas. Je li vam ta voditeljska uloga došla kao skladan nastavak novinarske profesije ili kao neočekivani izazov?

- Iako terensko novinarstvo smatram najvećim dostignućem sportskog novinara - zbog sudjelovanja u najljepšim i najemotivnijim trenutcima našeg sporta i druženju s hrvatskim navijačima, mogu reći da sam tek nakon voditeljskog debija dobio pravi osjećaj nove uloge. Drago mi je prije svega što je moj glavni urednik Marko Vargek prepoznao taj potencijal u meni, a sve nakon toga došlo je kao prirodni nastavak karijere. Bit će mi velika čast i privilegij prenositi nove sportske uspjehe naših sportaša u domove naših gledatelja.

Voditeljska uloga, kako kaže dopis, donijela vam je i zadatke dnevnog urednika. Što podrazumijeva ta pozicija i koliko će vam to biti novo?

- RTL Sport oduvijek funkcionira kao tim, tako da mi, kao iskusnijem novinaru, nije strano kreirati izgled vijesti za taj dan. Osjećaj odgovornosti sad je nešto veći, kao urednik postaješ kapetan momčadi i od tebe se očekuje da imaš jasnu viziju kako želiš da izgledaju vijesti tog dana, na koji način će biti obrađene i prezentirane gledateljima. Nakon ova prva četiri dana vođenja mogu reći da sam uživao u obje uloge.

Vaš životopis kaže da ste na RTL došli 2008. na ljetnu praksu, a da staž na toj televiziji bilježite od 2010. godine. Kako ste se i zašto odlučili za novinarstvo, sportsko novinarstvo i kako je tekla vaša karijera?

- Roditelji su mi bili novinari Hrvatskog radija i odrastanje u tom okruženju odradilo je svoje. Nisam bio savršen učenik, u vrijeme upisivanja fakulteta više me zanimao motor nego knjiga, pa tada nisam imao viziju sebe u budućnosti. Znao sam samo što ne želim, a to je klasičan uredski posao, kako se kaže, od 9 do 5.

Boris Jovičić

RTL

Oduvijek mi se sviđala dinamika života i posla mojih roditelja, tako da je odluka pala da probam novinarstvo i nisam požalio. Godine 2010. došao sam kao student i zamjena kolegice Ane Strizić, koja je tada bila na rodiljnom i sve ostalo je povijest. Ovim putem želim zahvaliti njoj i svim sadašnjim i bivšim kolegama što su me primili u RTL-ovu sportsku obitelj. Bilo je izazovnih, ali puno više lijepih trenutaka i na kraju dana ništa ne bih mijenjao.

Koje vam je najuzbudljivije trenutke donio posao reportera?

- Bilo koji teren. Teško je izdvojiti pojedine trenutke jer ih sada već ima jako puno. Doživjeti osvajanje medalje bilo kojeg od naših sportaša veliki je privilegij. Također, osjećaj ponosa i pripadnosti hrvatskim navijačima na velikim natjecanjima teško je opisati riječima. To su posebni trenutci. Svima vama koji volite sport, a još niste bili na velikom natjecanju – toplo preporučujem, to su sjećanja za cijeli život. Putovao sam dosta s Hrgovićem, preživjeli smo najtopliji grad u Meksiku, Hermosillo, gdje nas je dočekalo 48 stupnjeva u zračnoj luci na letu iz Miamija. Iste večeri snimatelj i ja umalo smo završili u restoranu gdje se nekoliko dana prije dogodio obračun narkokartela. Puno je crtica s tih putovanja, koja su uvijek uzbudljiva.

Koje teme i sportove ponajviše pratite u minutama RTL Sporta? Koje zadatke često običavate obavljati?

- Uglavnom se svi bave svim temama, ne postoji specijalizacija kakva je možda nekada prevladavala u sportskom novinarstvu. Ovisno o danu, to može biti priča dana, koja puni medijske naslovnice, a nekada to može biti tema o mladom sportašu koji tek dolazi. To je možda i najzanimljiviji dio ovog posla, nikada ne znaš što sljedeći dan nosi. Uglavnom, volim raditi ovaj posao, tako da nikad ne biram. Što god, kad god, gdje god – to je moja mantra.

Moramo se osvrnuti na itekakvo sportsko ljeto iza nas. Euro i Copa America, potom i velike Olimpijske igre. Što vam je bilo najzanimljivije i što ste najradije zamjećivali na svim tim velikim natjecanjima?

- Na ovom Euru pripala mi je uloga reportera koji se bavio navijačima. Takvi tereni su izazovni, minimalno dva tjedna, a nekada i mjesec dana snimatelj i ja osuđeni smo jedan na drugog. Puno znači druženje i snimanje naših navijača. To je jedna nevjerojatna energija koja vam daje osjećaj da ste doma i kad niste.

Boris Jovičić

RTL

Citirat ću Nijemca iz Leipziga koji nam je prišao i pokazao okupljanje Hrvata uoči utakmice rekavši: “Ovako se voli svoja država, trebate biti ponosni. Kod nas to više ne postoji.” Taj osjećaj ponosa nikada neću zaboraviti. Nakon Eura slijedio je godišnji odmor. Ove godine sam malo kiksao sa sunčanjem i kupanjem zbog Olimpijskih igara. Srećom, zaručnica Tena ima istu ludu strast za sportom, pa smo u miru uživali u nastupima naših sportaša u Parizu.

Imali ste priliku raditi intervjue s Anthonyjem Joshuom i Ivicom Kostelićem. Kakve uspomene nosite s tih poslova?

- Joshuu sam intervjuirao u Saudijskoj Arabiji uoči uzvratnog meča s Andyjom Ruizom. Veliki je profesionalac i, po meni, model ponašanja svakom sportašu. Mislim da neću pretjerati ako kažem da je 50 televizijskih ekipa iz cijelog svijeta stajalo u redu, a Joshua je svakome posvetio pet minuta za intervju “jedan na jedan”. Mislio sam da će sve to odraditi kao na autopilotu, ali me iznenadila pozornost kojom sluša svako vaše pitanje. S druge strane, Ivica Kostelić je esencija inspiracije za svakog čovjeka. Odradili smo više intervjua, ali nikada neću zaboraviti kada smo zakasnili na jedno snimanje na Sljemenu uoči Snježne kraljice. Ivica se nije ljutio, nego nas je pozvao ispred obiteljske kuće u Gračanima. Nakon intervjua, tada 36-godišnji Ivica, pogledao je prema Sljemenu i onako dječački razigrano mi rekao: “E, nekidan sam si srušio rekord u trčanju s jedne strane Sljemena na drugu.” Pitao sam ga: “Pa dobro, kada si postavio prvi?” a on je odgovorio: “S 18 godina.” To je način razmišljanja koji živi u mojoj glavi od tog trenutka. Ambicija za osobnim napretkom, u bilo kojem smislu, čini nas živima i radoznalima.

Što ste naučili o sebi, drugima, svemu ostalom za duge profesionalne karijere?

- Naučio sam poštovati sve oko sebe, bez obzira na to tko su. Ljudska dobrota je nevjerojatna. Mogu reći da mi je rad u novinarstvu proširio vidike i toleranciju. Da sam krenuo nekim drugim putem u životu, siguran sam da ne bih bio osoba kakva sam danas.

Postoji li neki profesionalni izazov ili neostvarena želja koju biste još htjeli postići?

- Žao mi je što nisam bio na utakmicama kada je nogometna reprezentacija osvajala srebro i broncu. A želja mi je odraditi intervju s Oleksandrom Usykom; smatram ga ultimativnim sportskim i životnim uzorom, mislim da se od njega puno može naučiti. Ako bude sreće, možda se uskoro ta želja i ostvari.