I baš onako nekako kako je onaj svizac odmotao čokoladu, Tom Cruise najprije se spustio nekom sajlom s visine pariškog stadiona, pa odradio mali milijun selfija s razdraganim sportašima, pa “oteo” olimpijski barjak, pa ga prevezao na opakom motorkotaču do još opakijeg aviona da bi ga padobranom spustio na ono brdo gdje piše Hollywood. Nemoguća misija je obavljena. Iz Pariza smo u Los Angeles stigli za tili čas. Da ne bi bilo neke zabune zašto je tomu tako, skrojio je on i olimpijske krugove na brzinu pa ih zašio za ona dva slova O u riječi Hollywood. Nakon što smo uživali u francuskom šiku, za četiri godine gledat ćemo holivudska čuda uz plažu Venice.

Ethan Hunt sve je napravio kako treba. Skakati tako i padati s visina s više od 60 godina na plećima uistinu ne može svatko. Ma onima koji su dva tjedna voljeli širinu pariških ulica, otmjenost pariških velebnih građevina, zavodljivost francuske povijesti, umjetnosti, kulture već ima zašto biti žao što je Olimpijskim igrama u Parizu došao kraj. Jer sve da sjećanje mrvu i vara, malokad je cijeli jedan grad, pa još grad takve grandioznosti kao što je Pariz, tako rado prigrlio sportaše sa svih strana. Sva borilišta puna, sva publika dobro raspoložena, svagdje istinsko veselje, baš kao da nigdje na svijetu nema onih “naših i vaših”, pa da sve ode dođavola. A kad je tako, onda je sličica za pamćenje mali milijun, taman da svatko odabere za sebe onu koja mu je najdraža, ako se odabrati samo jedna uopće može.

Može to biti čamac braće Sinković koji je najednom, ničim izazvan, s četvrtog mjesta jurnuo k prvome. Može to biti i zarazan osmijeh Donne Vekić. Može biti i svekolika pojavnost bivše nam predsjednice Kolinde Grabar-Kitarović, koja je uza sva kačenja medalja o vrat pobjednika stigla i čitati Novi list pa razmijeniti koju lijepu čakavsku riječ s našom kolumnisticom Slavicom Mrkić Modrić. Može biti i žal što su suci ipak mrvu kreirali pobjedu košarkaša SAD-a nad Srbijom, baš kao i poraz sjajnih slovenskih rukometaša u polufinalu. Ma može to itekako biti sličica sa ženskog finala odbojke na pijesku, onaj trenutak kad su se u žaru borbe Kanađanke i Brazilke žestoko verbalno zakačile na mreži, toliko da ih je sudac morao miriti, a onda je DJ uzeo stvar u svoje ruke. S razglasa se čula ona “Imagine” Johna Lennona. I publika je zapjevala. I djevojke su se počele smijati. I to je to. Olimpijske igre podno Eiffelova tornja! To je teško nadmašiti. Zapravo, možda ne treba tomu ni težiti. L.A. 2028. jednostavno će biti drukčiji, baš kao što će, htjeli - ne htjeli, i svijet biti drukčiji za četiri godine.

A kako se u svemu tome snašao HRT, javna naša televizija!? Može sada netko reći da je to kritičarsko pero otupjelo, ali HRT-ovske čete uopće nisu odradile loš posao ili, sportskim rječnikom rečeno, dale su ono što im je u ovom trenu maksimum ne žaleći truda. Jest, bilo je rupa u znanju, nedostajala je nekad gdjekoja informacija, umjesto ove utakmice u živom prijenosu moglo se prenositi ono, ali u krivu su svi koji poručuju kako je vrijeme gledanja Olimpijskih igara na staroj dobroj televiziji prošlost. Nema, naime, sumnje da je velika i dobra novost što su neke velike i važne platforme prenosile ama sve što se na Olimpijskim igrama odvilo, ali što bi bila Olimpijada ako baš u svaki kutak Lijepe Naše ne bi došla slika i ton i prijenos nastupa naših sportaša, pa na kraju i onaj glas nekog nam znanog sportskog reportera, sve i da taj glas baš onako istinski podnijeti ne možeš!? Zato neka dobre stare televizije, dok god ide da ide.

A onda je svizac odmotao čokoladu...

- Falit će mi ove Igre, već od sutra - požalio se jedan istinski poštovatelj svega televizijskog svojoj prijateljici, istinskoj poštovateljici svega sportskog.

- Sutra je nova sadašnjica... Nažalost - na to će ona.

Uf, nova sadašnjica u kojoj je kandidat za predsjednika na Maratonu lađa, požara vazda izazvanih ljudskom nepažnjom i vatrogasaca koji su ljudine, medija koji u skupovima poput sijela u Imotskom ne vide ništa doli sjajne atmosfere, nesreća od kojih zastaje dah poput ove s mornarima Jadrolinije, a i skori izbor unutar Domovinskog pokreta mogli bi se ‘ladno tu negdje smjestiti. A ljeto je, i novinari se javljaju s naplatnih kućica Lučko. Realno, te Olimpijske traju, brate, prekratko.