Valentina Miletić
Najljepše je kad vidiš da ljudi cijene ono što radiš
Često mi se dogodi da mi netko priđe na ulici, da ruku, pohvali me, i to su stvari koje dodatno motiviraju
Valentinu Miletić proteklih tjedana mogli smo gledati kao voditeljicu novog, sportskog reality showa koji se u produkciji RTL-a prikazuje na njihovoj platformi Voyo. "Fight of Nations" prikazuje novu životnu svakodnevicu MMA boraca. Hrvatski i srpski borci odsječeni su od vanjskog svijeta, a kroz život u kući vode ih njihovi mentori Filip Pejić i Vaso Bakočević. Usto Valentina je poznato lice vjernim pratiteljima domaćeg nogometnog prvenstva. Nova sezona SHNL-a započela je prije tri tjedna, stoga su se Valentini intenzivirali radni vikendi.
Već neko vrijeme pratite MMA sport, stoga kako ste reagirali kada su vam predstavili show "Fight of Nations" te vam ponudili da budete voditeljica?
- S obzirom na to da sam već radila s ljudima koji stoje u pozadini cijele priče i da sam od početka suradnje s FNC-om, znala sam da postoji ideja o snimanju reality showa, nije mi bilo iznenađenje i nisam imala dilema oko toga hoću li ponudu prihvatiti ili ne jer sve što rade, rade na visokom nivou s idejom da promoviraju maksimalno taj sport na ovim našim prostorima, i to im dobro ide.
Sportski reality, bar u ovakvom obliku, nismo imali priliku gledati u domaćoj produkciji, no MMA je vrlo atraktivan sport za televizijske prijenose, stoga, što biste rekli kako se borci snalaze na snimanjima?
- Snalaze se super. To je sport u kojem se inače od boraca traži da budu šoumeni. Ima, naravno, i na onom najvišem nivou onih koji su nešto tiši i povučeniji, ali uglavnom dvorane pune ovi drugi. To privlači publiku; ljudi vole ta prozivanja pred mečeve i konstantnu tenziju, tako da su oni toga svjesni, pa se trude i pred kamerama, ne samo na treninzima.
Dvojica trenera timova su Filip Pejić i Vaso Bakočević. Taj dvojac čine dobro poznata lica koja, osim iskustva u kavezu, imaju iskustva i pred kamerama. Vidi li se to iskustvo i opuštenost u njihovim izjavama i nastupima pred kamerom?
- Naravno da se vidi, to su ipak ljudi koji su godinama na borilačkoj sceni i tko zna koliko su puta stajali pred kamerama. Vaso čak ima i svoj podcast, tako se on snalazi dobro i u voditeljskoj ulozi.
Uz MMA pratite i nogomet, ponajviše domaću ligu. Nova sezona je započela, jeste li uzbuđeni njezinim dolaskom i što ćete posebice pratiti u novoj sezoni?
- Itekako, iskreno jedva sam dočekala da počne. Imali smo ovaj put dosta dugu pauzu i baš sam se nekako zaželjela i terena, i studija, i tog adrenalina, koji ide u paketu s tim. Radit ću kao i prošle godine studijske emisije na derbijima, usto u Studiju HNL imamo nove goste, a na voditeljskoj poziciji izmjenjivat ćemo se kolega Anđelko Kecman i ja. I, naravno, kad počnu Lige petice, vodit ću svakog utorka emisiju Vikend Vatrenih tako da kad sve sumiramo - pratit ću šest različitih nogometnih liga isto kao i protekle sezone.
Imate li svoj klub za koji navijate te kako se suzdržavate u tome da se u televizijskom prijenosu ne vidi vaša sklonost prema određenom klubu?
- Od samog ulaska u ovaj svijet odlučila sam biti maksimalno neutralna i ne izjašnjavati se o tom pitanju jer, na kraju krajeva, nije ni bitno za koga ja navijam, niti je moj posao da se navijački opredjeljujem za bilo koga. Gledam objektivno što se događa i poslije o tome govorim na način na koji sam ja to vidjela. Nekome će se svidjeti, nekome neće. Treba uzeti u obzir i činjenicu da su ljudi često subjektivni i čuju ono što žele čuti i ja sam toga svjesna i potpuno sam u redu s tim. Ne pada mi teško i ne zamaram se.
Dolaskom nove sezone prisutan je i prijelazni rok. Otežavaju li vam transferi pripremu ili je to ljepota vašeg posla? Među transferima vidjeli smo i neke atraktivne, primjerice dolazak Ivana Rakitića.
- Jako volim sve vezano uz mercato i koliko god ponekad bilo teško sve popratiti, pogotovo kad su strane lige u pitanju, to mi je možda i najdraži dio, pa ne mogu reći da mi otežava, jer volim o tome pričati i zanimljivo mi je sve što se događa u pozadini tih transfera. Kod nas se mercato ne prati ni približno koliko se prati vani. Što se tiče dolaska Rakitića i nekih drugih velikih zvijezda, mislim da je to golema stvar za cijelu ligu, ne samo zbog igračke kvalitete koju nose nego i zbog promidžbe našeg nogometa. Njega konkretno prate milijuni ljudi i oni sad znaju da postoji i taj "neki" HNL i da je jednom Ivanu Rakitiću bila želja zaigrati tu. To je velika stvar.
Puno se govori o infrastrukturi, o travnjacima, o gradnji stadiona… Kakvi su nam stadioni u HNL-u, a prošli ste ih sve, i je li vrijeme da se moderniziraju?
- Imamo to što imamo i, nažalost, nemam dojam da će to tako brzo ići nabolje. Daj Bože da se varam. Neki dan smo se dotaknuli te teme, pa mi je Hrvoje Vejić u emisiji citirao Zorislava Srebrića, koji je rekao: "Naš mentalitet ne trpi luksuz, najbolji smo kad su nam najlošiji uvjeti." Nasmijali smo se, jer što da radimo? Meni je već postalo normalno da u jednoj ruci držim mikrofon, a u drugoj kišobran i da zimi moliš Boga da ne slomiš nogu dok pokušavaš doći do studijske pozicije.
Odakle strast prema televizijskom i voditeljskom poslu? Kako je tekla vaša novinarska karijera?
- Već negdje od 13., 14. godine znam da je to posao koji želim raditi. Tad me nitko nije pretjerano ozbiljno shvaćao, ali nisam od ljudi koje netko treba gurati da bi nešto ostvarili. Motiviraju me potpuno suprotne okolnosti. Počela sam na radiju prije otprilike sedam godina i već u drugoj sam paralelno radila i na jednoj lokalnoj televiziji, pa se iz toga izrodila jedna ozbiljnija televizija. Ali i dalje nije to bila sportska redakcija, i onda sam shvatila da, ako želim to što želim, moram se preseliti u Zagreb i tamo tražiti priliku. To sam i napravila i nekako su se stvari čak relativno brzo posložile. Prvu pravu priliku sam dobila na HNTV-u i ostalo je poznato. S obzirom na to koliko sam je čekala, opcija da je propustim nije postojala u mojoj glavi.
Što vam je najljepše, a što najteže u poslu kojim se bavite?
- Ovaj posao gledam kao golemi privilegij i iskreno bilo bi mi čak licemjerno pričati o tome kako je nešto teško jer nisam slijepa, vidim kako ljudi žive, s kakvim se problemima bore, što sve moraju raditi i za kakav novac i da ja sad tu kukam dok stojim pred kamerama i radim nešto što volim, to bi bilo apsurdno. Ne kažem da ovo nije zahtjevno, jer apsolutno jest i ovo živiš od 0 do 24, ne možeš se nikad isključiti potpuno, ali to sam sama sebi izabrala. Najljepše je kad vidiš da ljudi cijene ono što radiš i da si stvarno u tome. Dogodi mi se doista često da mi netko tako priđe na ulici, da ruku, pohvali me, i to su stvari koje dodatno motiviraju.
Aktivni ste i na podcastu Utakmicu po utakmicu. Kako pristupate toj ulozi u kojoj na puno opušteniji način nego na TV-u govorite o mnogo više tema nego na TV-u?
- Ne bih čak rekla da govorimo o puno više tema. U principu su teme iste, samo ih se obrađuje na malo drukčiji način jer ono što trpi internet, televizija nekad ne trpi, ali pokušavam u posljednje vrijeme i taj TV dio napraviti što opuštenijim, da se ljudi mogu i nasmijati uz te emisije jer nije nogomet politika pa da to mora biti smrtno ozbiljno. Pratim kako se radi vani i u principu se svi okreću tim ležernijim i zabavnijim varijantama i nadam se da će taj stil zaživjeti i kod nas.