Priče i reportaže Mirne Farkaš Salamon pratimo u "Vijestima iz kulture" na Hrvatskoj radioteleviziji. Filmski festivali, izložbe, koncerti, kazalište i mnoge druge pojedinosti kulturne scene teme su koje se obrađuju u Vijestima iz kulture.

Mirna, pratimo vas u "Vijestima iz kulture" gdje se pojavljujete kao novinarka i TV reporterka. O kakvim temama i događajima najčešće progovarate u emisiji?

- Svi važni kulturni događaji su naše teme. Mislim da nema mjesta u Hrvatskoj, kazališta, galerije ili festivala, a da nije bar jednom spomenut u "Vijestima iz kulture". Nerijetko je strka i gužva u montaži oko 22 sata jer svojim gledateljima želimo odmah pokazati kakva je premijerna predstava ili koncert koji je netom završio.

Koliko dugo radite u "Vijestima iz kulture" te koje najljepše pojedinosti vam je taj posao donio?

- Vrijeme je uistinu subjektivno, koji put mi se čini da sam u "Vijestima iz kulture" nekoliko mjeseci, a koji put nekoliko desetljeća, ali ako želite da budem točna, onda mislim da sam skoro puno desetljeće isključivo u "Vijestima iz kulture", odnosno informativnom programu HRT-a. I puno i malo.

Kako je uopće započeo vaš televizijski put i zašto ste se odlučili postati novinarkom?

- Bilo je to jako davno, još u prošlom tisućljeću, kada sam shvatila da se slikom, zvukom i tekstom u kombinaciji može ispričati predivna priča i pokazati kako nešto zaista izgleda. Radila sam i u pisanim medijima i pisanje uistinu potiče maštu, radio, gdje sam također radila, bila sam urednica i novinarka na drugom programu Hrvatskog Radija, je predivan i brz medij, ali televizija je čudo. Jer, ovisite o cijelom timu ljudi, od snimatelja do tonskog majstora i montažera i bez njihove stručnosti nema kvalitetnog priloga ili emisije. Kada shvatite koliko je truda i rada utrošeno u samo jednu minutu programa, naučite gledati drukčijim očima. Televizija uistinu jest timski rad u svom najljepšem obliku. Na HRT sam došla krajem devedesetih, radila na televiziji, prešla na radio, ali sam se vratila na televiziju. Kao što rekoh, slika u novinarskom poslu dodana je vrijednost koja se na zaboravlja.

Davor Kovačević

Govoreći o aktualnostima, koliko, što u emisiji, što privatno, pratite ljetne kulturne festivale?

- U emisiji pratimo sve. Mogu s velikom sigurnošću reći da nema ljetnog festivala, koncerta ili premijere koju nismo pratili, od Zlatnog lava u Umagu, Osječkog ljeta kulture do Riječkih ljetnih noći i Splitskog ljeta ili Dubrovačkih ljetnih igara, kao i sve ono između. Privatno, malo je teže uskladiti želje i mogućnosti s obzirom na to da "Vijesti iz kulture" već, evo, gotovo 20 godina, idu uživo svaku večer. Trudim se svaku slobodnu večer pogledati nešto što sam propustila, ili pročitati poneku knjigu koja mi je zapela za oko. Ove godine je situacija još kompliciranija jer sam bila u žiriju Zlatnog lava u Umagu, a sada sam u žiriju za Nagradu hrvatskog glumišta, pa do kraja studenog moram pogledati nekih osamdesetak predstava - što nije nimalo lak zadatak. U Dubrovniku sam gledala prvu premijeru Igara, "Kafetariju" u režiji Paola Tišljarića, bila sam i na Brijunima gdje sam gledala "Prosjačku operu" u režiji Lenke Udovički, u Zagrebu sam gledala zanimljivog klauna Davida Shinera... I tako, bit će još mnogo predstava do kraja ljeta. Veselim se i Splitskom ljetu i predstavi Anice Tomić "Priče s trajekta".

Kultura je u emisijama Hrvatske televizije snažno pokrivena, što "Vijestima iz kulture", što emisijama na svim kanalima televizije. No, kao nacija uvijek smo u vrhu negativnih statistika, kao npr., o tome koliko Hrvati ne čitaju knjige. Zašto kultura nije toliko popularna u našoj svakodnevici, već kao da je rezervirana za one neke manifestacije koje se održavaju jednom godišnje?

- Statistike su takve kakve jesu, pogotovo što se tiče čitanja i mislim da je to poražavajuće. Ali čini mi se da se i ti trendovi lagano okreću. Ili se bar nadam. No, što se tiče nepopularnosti kulture u svakodnevnom životu općenito, ne mogu se složiti s tom tezom. Osim prigodnih manifestacija, mislim da su i redovni programi krcati. Ne pamtim kad sam vidjela prazno gledalište na nekom koncertu klasične glazbe ili na nekoj operi, baletu ili kazališnoj predstavi. Čini se da publika prepoznaje kvalitetu koja jest na visokoj razini u svim našim kulturnim institucijama. Za sve se baletne premijere traži ulaznica više, kao i za operu. Čak su i generalne probe pune. I to ne samo u Zagrebu. Bila sam u Rijeci nedavno, gostovao je HNK Osijek s predstavom "Let iznad kukavičjeg gnjezda" i unatoč činjenici da je ljeto, da su visoke temperature i da je većina ljudi na plaži, kazalište je bilo ugodno popunjeno. Tako da mislim da publike ima, da su programi dobro praćeni, a drugo je pitanje dopire li se do baš svakoga. Na to ne znam odgovor.

Nastavno na to, rezultati državne mature iz hrvatskog jezika nedavno su ponovo razočarali mnoge. Imate li svoje mišljenje o tome zašto su rezultati mature svake godine jako loši?

- Ono što je sigurno problem je da djeca i mladi sve manje čitaju, razvijaju vokabular i pišu. Vidim da su uglavnom na igricama, pa komuniciraju jedino preko mikrofona i slušalica... Ne znam kako to spriječiti i riješiti problem. Ovo su nove generacije ovisne o internetu koji doživljavaju kao život, a ne kao oruđe. Sviđa mi se akcija čitanja bebama jer se navike čitanja i komunikacija uistinu razvijaju od najranije dobi, pa ako se djeci čita od kad su bebe, postoji velika mogućnost da zavole i pisanu riječ i razvijaju maštu, za razliku od buljenja u ekran. Ljubav prema jeziku i pisanoj riječi razvija se od rođenja, pa bi možda ti porazni rezultati državne mature mogli potaknuti roditelje da djeci i u toj najmanjoj dobi više čitaju i razvijaju radne navike. Kad djeca krenu u školu, već je kasno, ne mogu učitelji i profesori nadglasati kompjuterske igrice i usaditi im radne navike.

Pokraj ozbiljnih izraza lica prisutnih u vašemu poslu, što vas privatno istinski veseli? Imate li kakav hobi koji radite s velikim entuzijazmom? Jeste li po prirodi, da se tako izrazim, Mirna ili neMirna?

- Hahaha, cijeli život me zovu neMirna. Bavila sam se plesom, rukometom, tenisom, svirala sam flautu i klavir... Uvijek nešto. Sada me istinski vesele šetnje Tuškancem i Dubravkinim putem, obožavam centar Zagreba i mogla bih se satima šetati. Šalim se, no posljednjih godina, ako netko hoće na kavu, mora se prvo prošetati sa mnom, pa onda eventualno možemo i na kavu.

Tko vam je tijekom karijere dao najbolji savjet? Kako je on glasio?

- Izdvojila bih fonetičarku Marinu Matanović Šimunvić, koja me je u sedam ujutro nakon vijesti znala nazvati ako bih pogriješila naglasak, što nije bilo rijetko jer sam Zagrepčanka pa se potkrade onaj zagrebački naglasak. Ona me je i naučila gledati i slušati sebe u svrhu učenja, promatranja grešaka i ispravljanja, i to jednom jednostavnom rečenicom: "Ako ti sama ne želiš sebe gledati, zašto misliš da bi netko drugi htio." Sjećam se, i sada pokojnog, svog urednika na radiju Duška Radića (bivši glavni urednik HR), koji mi je uvijek davao vjetar u leđa i sve složenije emisije i nenametljivo me naučio tajnama zanata. Jer novinarstvo jest zanat uz malo talenta. Od kolegice Vesne Karuze jako sam mnogo naučila. Inja Svetl uvijek mi je govorila: "Samo naprijed, ti to možeš." Tu su moje drage Zrinka Turalija i Tamara Džebić Šaljan, od njih učim svaki dan, kao i od Maroja Vučićevića, Maje Njirjak, Vesne Zovko, i naše najmlađe članice redakcija Dore Novak koja, vjerujte mi, opovrgava sve teze o mladima koji ne čitaju i koje ništa ne zanima.