Počelo je ranim jutrom, riječkim skokom u dalj u finale. Filip Pravdica skočio je taman toliko daleko da srce bude na mjestu, sve da ste zbog toga i preskočili redovne nedjeljne rituale, bilo misu, bilo onaj kaubojac na HTV-u. Nastavilo se u jednakom ritmu, napeto do ibera, zanimljivo i kad ne igraju naši. Tu vremena ni za nedjeljno kunjanje nema. Elem, prvo bi Pravdica za sve, a onda su na zemlju parišku zagazili ovaj tren najveći tenisači na svijetu. Iskustvo naspram mladosti. Onaj koji se s trona ne da i onaj kojem se na tron žuri. Novak Đoković kontra Carlosa Alcaraza. Spektakl! I promptna reakcija ovisnika o društvenim mrežama, analitičara svega i svačega tek da primijete kako je HRT pametno odlučio prenositi muški finale, dok je RTS posve promašeno ignorirao finale naše Donne Vekić. Dan kad će nas, da prostite, boljeti papak tko što prenosi, bit će dan za pamćenje. Gledati muški finale bio je privilegij. Oni koji nisu gledali sjajnu Donnu, nemaju pojma što su propustili. I to je to.

Negdje po sredini drugog seta teniskog finala počinje i finale preskoka kod gimnastičara. Osam momaka u finalu, a među njima i Aurel Benović. Pali se laptop. Traži neki stream. Na velikom ekranu naš Benović. Na malom Đoković. Ili obratno. Loviš sebe kako pojma nemaš o skokovima, o elementima, o težinama skokova, ali srce lupa jako dok momče skače. Dobar je! Osjeti se to. Da je gimnastika matematika, bila bi medalja. Ali gimnastika su suci i njihov dojam. Kako se ono kaže, danak neiskustvu!? Nema gluplje kovanice, ali ovdje sudačke oči jednostavno nisu mogle podnijeti da im debitant osvoji medalju. Ima zato junaka i bez medalja. Aurel je taj. Dečko pred kojim su velike stvari.

U taj čas evo ti i Đokovića u kutu ekrana kako od sreće plače. Čovjek je osvojio ono što nikad nije, zlatnu olimpijsku. I sada ima sve. Voljeli ga ili ne voljeli, nakloniti mu se mora. A da sve bude savršenije, i Benović i Đoković tempirali su svoje nastupe taman tako da 309. Sinjska alka nonšalantno i bez velikih programskih žrtava ušeta na Drugi program taman tu negdje prije atletskog finala na 100 metara, ako već niste zadrti fan hrvatske nogometne lige, pa ste prijenos utakmice omiljenog kluba stavili ispred atletike. Alka. Sport, politika, tradicija, viteštvo, turizam, tradicija, mladost, starost... Svašta je nešto Alka.

U svečanoj loži dojedan političar koji drži do sebe. U svečanoj loži i premijer i predsjednik. Premijer je u bijeloj košulji, baš kao i pristojan broj ministara.

- Gle kako mu je dobro ispeglana košulja! Savršeno. Tko to pegla!? Kako se nije izgužvala!? – pita se gledatelj obični.

- Nije to do pegle, nego do košulje. Kvaliteta je to – uči ona koja o peglanju zna sve.

Eto ga na, ni među košuljama ni pravice. Ali neka, neka su uredni naši velikodostojnici. I neka su stoički izdržali podugačak govor alkarskog vojvode Marija Šušnjare. Multidisciplinaran je vojvoda, svašta je on tu spomenuo, svašta ocijenio, svakojakih nam zadataka zadao u ime svijetle budućnosti. Premijeru je, recimo, jamačno milovalo uši kad reče da nikada nismo ekonomski bili jači. Ministrima iz Domovinskog pokreta je garant bilo drago spominjanje Hrvatske koja ne uvozi trendove nego ih sama stvara i svijetu nameće, a trend bi, sudeć’ po vojvodi, trebao biti taj da svoju zemlju voliš i pritom djecu rodiš. Opa! Retro trendi! Tog se nitko nije sjetio. Šušnjaru za ministra, makar nije da već nema Šušnjar.

Nedjelja je bila dan kakav blagdansko doba zaslužuje. I izvanzemaljci Sinkovići su lijek, i Donna je lijek, i svi. Taman da čim prije ode u zaborav onaj RTL-ov izvještaj od nekidan, onaj s požarišta i one dvije individue koje urlaju u kameru dok vatrogasce nazivaju nakazama. Otac kažu HDZ-ovac, na čelu javne tvrtke, pa žene navodno uhljebljene, pa sve k’o po lošoj špranci taman tako da se usude “dame” vatrogasce što im kuću spašavaju nakazama zvati. A opet možda bi se baš njih dvije trebalo sjetiti kad god promišljamo gdje smo i što smo. Jer, kako je u sjajnom govoru na Alci podsjetio predsjednik Milanović, držanje je sve, i konju i čoviku.

Evo nas i u Kninu. Velik je Dan pobjede. Veliki su oni koji su pobjedu izvojevali. A jesu li se predsjednik i premijer rukovali!? Dan kad nas za to ne bude briga, bit će onaj dan za pamćenje.