Pariz. Grad svjetlosti. Inspiracija književnicima, filmašima, umjetnicima svake vrste. Glavni grad velike i važne zemlje. Grad ljubavi, grad dobre hrane, grad u kojem se njeguje ritam života što se čovjeku, onako ugodan, lako uvuče pod kožu. Ma koliko je onih koji bi se u Pariz preselili ovaj čas, kad god i zavazda, toliko je i onih kojima Pariz jednostavno nikada nije sjeo. London da, Rim da, svašta nešto da, ali Pariz ne. Zašto? E, to je malo teže pitanje, ali s francuskom metropolom je jednostavno tako, ili je voliš bezuvjetno i bez zadrške ili joj tražiš mane jednako predano. Tu sredine nema.

Tako nekako bi, barem što se javnosti tiče, i sa svečanim otvaranjem Olimpijskih igara. Javnost se posve lijepo podijelila popola, pa dok su jedni u raskošnoj ceremoniji vidjeli slavljene života, jednakosti, slobode, drugi su vidjeli izrugivanje s katoličanstvom i posvemašnju dekadenciju. Ili, kako je to svojom nenadmašnom duhovitošću oslikala Tisja Kljaković Braić, “bolje bi bilo da je slet”. Ma, ne bi slet, ne bi stadionskog scenskog nastupa, već bi prvi put ikada da je svečanost izašla na ulice grada, štoviše na rijeku što gradom teče. Kultura, umjetnost, povijest, glazba i Pariz kao Pariz u glavnoj ulozi. Zapravo, bilo je to impozantno i veliko, i bi produkcijski savršeno svoj kiši usprkos. Bi Lady Gaga i Celine Dion. Bi posveta Edith Piaf. I bi baš onako pariški šik. Pa kom’ drago, a kom’ ne. Oku je, kako god okreneš, bilo ugodno.

Ali, kad je svjetina podijeljena popola, onda i ne čudi da je kritika bilo i na račun voditelja HRT-a, Marka Šapita i Zrinke Grancarić. “Pričali su puno. Pričali su malo. Nisu pustili sliku da govori. Nisu znali neke podatke. Stalno su spominjali da pada kiša...” Nešto drugo je međutim iznjedrio prijenos svečanog otvaranja, činjenicu da su njegovi autori – a bilo je tu i dramaturga, i povjesničara, i spisateljica – progovorili o svemu više nego o sportu, ako već nisu posve mudro sport sljubili s mnogim drugim aspektima dobra življenja. To pak hoće reći da uopće ne bi bilo ludo, dapače, da HRT za potrebe ovakvih televizijskih megadogađanja, pa neka su nominalno i sportska, na teren da komentira pošalje i nekog jakog kulturnjaka. Jer nedostajao je vidljivo netko tko bi sve te sjajne reference, sve to što smo vidjeli da se događa na rijeci i oko nje, mogao detaljnije objasniti, staviti u kontekst.

Dan poslije, dan poslije svečanog otvaranja, sportaši su ionako postali glavne zvijezde kako je i red, izuzmemo li mrvu premijera u kadru za otvaranja Hrvatske kuće, ili bivšu predsjednicu koja je u ime stajanja pred kamere odabrala jaknu vrišteći žute boje. I bome, imat će Slavonci pamtiti taj prvi dan Igara, bilo da je zbog sjajnog gimnastičara Aurela Benovića, bilo da je zbog još jedne predstave Domagoja Duvnjaka, čovjeka koji je protiv Japanaca tko zna koji put ostavio i srce i dušu na terenu. Ponudite će, nema sumnje, i ove Olimpijske igre i sreće i radosti i mrvu žala za propuštenim, junake i junakinje kao što već jest, unatoč porazu, stolnotenisačica Ivana Malobabić. I sve će se to pogledati negdje i nekako. Jer, ekrana je oko nas nikad više, voljeli mi to ili ne. Pogledat će se negdje baš kao što će se kritičarska pera brusiti zbog naših televizijskih ljudi na terenu, jer tko može prešutjeti kad, recimo, Edin Mahmuljin ležernost forsira i za javljanja u Dnevnik s rukom nehajno uguranom u džep hlača.

Elem, televizijsko ljeto obilježit će Olimpijske igre. I da ih nema, da su izgovor, i opet bi TV kuće s nacionalnom koncesijom benevolentno odlučile da je ljeto vrijeme za reprize i ništa drugo. Nema veze što pomalo vrijeđa zdrav razum kad vidiš junake uradaka RTL-a i Nove TV da u debelim jaknama hodaju ekranom dok je vani sto stupnjeva. Ali, kad ti javni servis zareda s reprizama, tu se nema što nego po zlu sjetiti obaveze redovitog plaćanja pristojbe. Jest, troši se na sport, ali svega mu, ima tu još radne snage, a valjda i koji cvancik da ne bude sve repriza.

Ali, ljeto je. Pogotovo ga ima u dnevnicima od nedjelje. Susak ima svoju kovanicu, Slavonija svoju alku, evo i kiparske kolonije... Da još hoće izroniti negdje dupin s dvije glave i osam peraja, bilo bi potaman, baš za Dnevnik.