Svaka mi je reportaža poput djeteta, posebna na svoj način i teško mi je izdvajati
Ispunjenje sna bio bi trenutak kada bih kao novinar pratio Olimpijske igre na kojima bi nastupao jedan od mojih sinova
Europsko nogometno prvenstvo tek što je završilo, nedavno smo pomno pratili košarkaški kvalifikacijski turnir za Olimpijske igre, a teniska uzbuđenja pružila nam je Donna Vekić dosegnuvši polufinale Wimbledona. Sve to kao da je bilo zagrijavanje za Olimpijske igre koje za tjedan dana započinju u Parizu. Nakon njemačkog Eura, a ususret francuskim Igrama, nije bilo boljeg povoda da za sugovornika odaberemo Edina Mahmuljina. Reporter Hrvatske televizije na posljednjim velikim nogometnim natjecanjima zabavljao nas je svojim zanimljivim i živopisnim reportažama o onoj drugoj, ne nužno sportskoj strani velikih natjecanja, a na nadolazećim Olimpijskim igrama glas Edina Mahmuljina čut ćete u prijenosima borilačkih vještina.
Edine, guten Tag! Možda ste u Njemačkoj boravili kraće od očekivanog, no kako je na vas djelovalo Europsko prvenstvo i kako ste se proveli na mjestu događaja?
- Fenomenalno! I uvijek je tako. Sudjelovati u ovakvim divovskim sportskim “feštama” dok igra Hrvatska je nezaboravno. Nažalost, bilo je prekratko Guten Tag!, a prebrzo Tschüss! No, to je sport. Organizacija Eura je na visokom nivou, zemlja je posložena u svakom pogledu, kad još dodamo navijački kolorit predstavnika Starog kontinenta, zaista fantastično. Naravno, ostaje veliki žal što Vatreni nisu otišli do kraja...
Jesu li vam uzbudljiviji bili događaji na travnjacima ili ono čemu ste svjedočili na ulicama, u fan-zonama…?
- S rijetko čime se može usporediti osjećaj kada 50 tisuća Hrvata pjeva hrvatsku himnu na početku utakmice ili kada zabijemo pogodak i luduju na stadionu. Mi smo u tim trenucima umalo urušili novinarsku ložu, a kako se tek tresla tribina s našim navijačima. Sav folklor oko turnira je sjajan, ali sama utakmica je ipak nešto zbog čega se voli nogomet.
Kako je njemačka svakodnevica izgledala “pod opsadom” navijača iz svakog kutka kontinenta? Jeste li među različitim kulturama doživjeli kakav kulturološki šok?
- S obzirom na to da se radi o Europskom prvenstvu, nije bilo kulturološkog šoka. Puno su to sličnije nacije nego kada govorimo o onima koje sudjeluju na Svjetskom prvenstvu. No zabavno je vidjeti Francuze koji hodaju prerušeni u galske pijetlove ili pak u Asterixa i Obelixa, talijanske navijače odjevene u kostime Super Marija ili one koje nose velike šešire u obliku pizze. Navijače koji su si dali truda pa izradili razne imitacije Mbappeove maske....
Gledali smo vaše zgode iz Rusije, rubriku sjajnog imena “Edin Burg”, gdje ste donosili priče iz Škotske, a naposljetku tu su Katar i Njemačka. Kako se prisjećate reportaža za navedene projekte i što ćete najviše pamtiti?
- Uf, svaka reportaža mi je poput djeteta, posebna na svoj način i teško je izdvajati. No na prvu moram istaknuti simpatičnu situaciju iz Rusije. Nikada neću zaboraviti kada smo završavali prilog doslovno na ulici. Nije bilo vremena ići u media centar, pa smo ušli u jedan poznati restoran brze hrane kako bismo montirali i preko njihova wi-fija poslali prilog. “Gorjelo nam je pod nogama”, tj. emisija je bila već u tijeku, a mi nismo još poslali reportažu. Pritom smo zamolili simpatičnu gospođu, voditeljicu smjene, koja naravno nije govorila engleski, može li nas pustiti u neku prostoriju gdje nije buka da snimimo tekst. Ona nam je nakon podužeg objašnjavanja izišla u susret i otvorila spremište za čistačice koje je bilo veličine metra kvadratnog. No, nije bilo druge, snimatelj s velikom kamerom i ja stisnuli smo se s metlama, krpama i ostalim sredstvima za čišćenje, ja sam sjeo na kantu za smeće i pročitao tekst te smo sve poslali na vrijeme.
Moram vas pitati da nam opišete vaš susret s Diegom Armandom Maradonom. Što za vas znači veliki “Mali Zeleni”?
- Maradona je za mene jedan od najvećih genijalaca u povijesti nogometa. Ne samo zbog fenomenalne igre već zbog neodoljivo romantičnog nogometa koji je živio. Naletjeli smo na njega sasvim slučajno, to je isto anegdota. Prolazili smo kroz veći trgovački centar u Moskvi na putu do postaje metroa. Vidjeli smo komešanje grupice ljudi, došli pogledati i shvatili da Maradona nazoči PR eventu. Iskoristili smo priliku za nezaboravnu fotku.
Uskoro krećete put olimpijskog Pariza. Kako će izgledati vaša televizijska uloga na Igrama? Hoćete li donositi reportaže ili komentirati neke od brojnih sportskih natjecanja? Kako teku pripreme za Pariz?
- U Parizu će moja uloga biti slična onoj u Tokiju. Dio zadataka odnosi se na komentiranje; prenosit ću nastupe hrvatskih judo boraca/kinja te taekwondoista/kinja. Kako sam se nekada uspješno bavio/natjecao u nanbudu, imam dobru podlogu za borilačke sportove, što su moji urednici prepoznali. Također, sudjelovat ću u pripremi dnevnih izvještaja za informativne emisije, a po potrebi i reportaže za našu emisiju s prigodnim nazivom “CROissant”.
Koji vas sentimenti vežu uz pojam Olimpijskih igara? Koje su bile prve Olimpijske igre koje ste pratili i kojih se sportaša sjetite na spomen Olimpijskih igara?
- Evo, na prvu, Dražen Petrović 1992. i utakmica s Dream Teamom USA u Barceloni. Veliki sam zaljubljenik u sport, tako da Olimpijske igre doživljavam kao krajni cilj one beskrajno duge utrke koju sportaš prolazi cijeli život trenirajući iz dana u dan, i kad je kiša, i kad je snijeg, i kad je užasno hladno, i kad je nevjerojatno vruće, i kad ti se ne da, i kada te sve boli, ali izdržavaš iz dana u dan te su tvoj znoj i suze nagrađeni najvećom mogućom svjetskom sportskom pozornicom. Dolazim iz sportske obitelji; otac, dva strica i teta bavili su se borilačkim vještinama. Otac je sestri i meni bio reprezentativni trener u nanbudu. Danas svoju ljubav prema sportu prenosim na svoju trojicu sinova. Ispunjenje sna bio bi trenutak kada bih kao novinar pratio Olimpijske igre na kojima bi nastupao jedan od mojih sinova.
S kolegom Ivanom Skorinom snimili ste film “… I vani si!” u kojem donosite priču nastalu tijekom vašeg boravka na Novoj TV. Kako se prisjećate tog projekta?
- To je osobna priča nadahnuta teškom životnom dramom jednog od mojih najboljih prijatelja Vedrana Buljubašića. Vedran je radio kao montažer na Novoj TV i tako smo se upoznali. Nažalost, obolio je od leukemije, a nakon velike borbe uspio ju je preboljeti. U tom smo razdoblju Ivan i ja u suradnji s Vedranom napisali scenarij, nakon toga i snimili igrani film. Nažalost, život nije mazio Vedrana, kasnije je ponovno obolio i danas je pokojni. Vedran je iza sebe ostavio ženu i troje maloljetne djece. Taj projekt me naučio koliko život može biti okrutan.
S kojim biste slavnim sportašem voljeli napraviti televizijski intervju i što biste ga pitali?
- S Novakom Đokovićem. Kako, čovječe?
I za kraj, tko vam je tijekom novinarske karijere dao najbolji savjet i kako je on glasio?
- Vlado Boban. Radio sam jednu reportažu s Filipom Hrgovićem. Zadatak mi je bio proći jedan trening s Filipom. Između ostalog dobio sam taj zadatak zbog mog bavljenja borilačkim vještinama. Bobi mi je tada rekao: "Nemoj u reportaži glumiti frajera koji će s lakoćom izdržati nevjerojatno intenzivan trening i pretući velikog Filipa Hrgovića, već pusti da te on prebije. Ne boj se pokazati slabost, prihvati šalu na svoj račun, ljudi će to prepoznati i nagraditi."