Piše: Nikola KUČAR

Kada krenete iz Teherana nekih 300 kilometara prema istoku, naići ćete na Dašt-e Kavir, ili Veliku slanu pustinju smještenu u središnjem dijelu Iranske visoravni. Osamsto kilometara dugačko carstvo pijeska, vjetrova i tišine očigledno je utjecalo na iranskog virtuoza na kamanchehu Sabu Elizadeha kada je slagao svoj drugi studijski album “I May Never See You Again”. Uznemirujuće je to izdanje koje od slušatelja traži potpunu posvećenost, prije svega nije “lako štivo” koje će vas na prvu oduševiti nekim zvukovima i mirisima Levanta jer, osim što poštuje tradiciju svoje zemlje, Elizadeh ju također dekonstruira do najsitnijih fragmenata u novom poglavlju svoje glazbene odiseje. A tu je i taj “problem” tišine, koja nekada u njegovoj interpretaciji zvuči kao meditacija, no vrlo često kao uznemirujući drone efekt.

Primjerice u pjesmi “Silences In Between” tišina nije neutralna buka nego visoko nabijena vibracija koju najbolje može opisati sam autor. “Kako bi se svjetska povijest promijenila da publika nije šutjela tijekom ovih stanki za dah, već se pobunila?” Devet pjesama albuma “I May Never See You Again” nudi mnoštvo raznolikosti u glazbenim idejama, bez obzira na to jesu li one proizišle iz bogate tradicije iranske narodne glazbe ili su otišle korak ispred vremena prema nekih neotkrivenim mutnim vodama budućnosti koristeći glas Andreasa Spechtla i elektro-akustične eskapade Rojina Sharafija kao polazište. I sve do sada napisano ne može vas pripremiti za teško putovanje na koje će vas odvesti ova ploča, jer nema gotovo ni jednu dodirnu točku s popularnom kulturom kojom smo se zatrovali, a opet album “I May Never See You Again”, kad napokon hrabro zakoračite u njega, nudi beskrajnu paletu neurotičnih ideja izmiješanih s tradicijom, koja povremeno zna biti teret na leđima mnogim umjetnicima koji ju - tradiciju - žele prikazati kao živo biće koje neprestano evoluira.{embed_infobox_gray}262707{/embed_infobox_gray}