Minimalizam se često pogrešno svodi na estetiku praznih prostora i nekoliko pažljivo odabranih predmeta. U stvarnosti, riječ je o svjesnom pristupu vlastitom životu i procesu uklanjanja suvišnog da bi ono bitno napokon došlo do izražaja. U svijetu koji nas konstantno potiče na kupnju i gomilanje, odluka da posjedujemo manje može djelovati gotovo kontraintuitivno.

Rješavanje viška stvari nije samo fizički zadatak, već i mentalni proces. Svaki predmet nosi određenu težinu, bilo praktičnu, emocionalnu ili simboličku, i upravo zato odluka da ga zadržimo ili otpustimo zahtijeva iskrenu procjenu vlastitih potreba. Minimalizam ne znači odricanje radi odricanja, već stvaranje prostora za ono što ima stvarnu vrijednost: vrijeme, fokus i osjećaj lakoće u svakodnevici. Upravo o tome piše Fumio Sasaki u knjizi "Zbogom, stvari" u kojoj se predstavlja kao običan čovjek koji je živio u stalnom stresu, uspoređujući se s drugima.

Zarobljen stvarima

Fumio Sasaki smatra se jednim od najpoznatijih zagovornika minimalizma, a njegov život danas izgleda gotovo nevjerojatno u usporedbi s načinom na koji je nekad živio. U intervjuu za Twothirds prisjetio se razdoblja kada je živio u malom stanu pretrpanom stvarima, knjigama i predmetima koje je godinama skupljao. Upravo ga je osjećaj zarobljenosti među vlastitim stvarima potaknuo da otkrije minimalizam i počne težiti slobodnijem životu.

- Moram reći da i dalje volim materijalne stvari, volim predmete i imam sklonost skupljanju i gomilanju. Kada sam otkrio minimalizam, živio sam u vrlo malom stanu i posjedovao mnogo stvari. Zbog životnih okolnosti - u tom sam stanu morao ostati otprilike jedanaest godina - nisam imao mogućnost preseliti se. Počeo sam se osjećati sputano, kao da nemam kamo otići, okružen gomilom stvari. Tada sam otkrio minimalizam i počeo čeznuti za većom slobodom, kazao je za Twothirds.

Sasaki je jednog dana odlučio promijeniti svoj život tako što se oprostio od većine svojih stvari, a posljedice su bile nevjerojatne. Kaže da je stekao slobodu, poboljšao fokus i produbio svoj osjećaj zahvalnosti pa na temelju vlastitog iskustva tvrdi da minimalizam ne samo da mijenja naš prostor, već nam i obogaćuje život.

Iako danas živi s vrlo malo stvari, Sasaki priznaje da mu odricanje nije bilo lako. Kaže kako je fotografirao predmete prije nego što bi ih prodao ili poklonio, čak i knjige koje je odnosio u antikvarijate. No upravo kroz postupno oslobađanje od viška počeo je jasnije razumijevati vlastite vrijednosti i ono što mu je u životu doista važno.

Minimalizam za njega nije samo pitanje urednog prostora, nego i unutarnje promjene. Nakon velikog raščišćavanja, svoj je stan počeo doživljavati gotovo poput hrama ili mjesta mira, a iskustvo života s vrlo malo stvari opisuje kao osjećaj veće povezanosti sa svijetom i prirodom. U jednom je razdoblju posjedovao tek stotinjak predmeta.

- Prije nego što odem na spavanje, odvojim trenutak da budem zahvalan na svemu što imam – hrani koju jedem, krovu nad glavom, odjeći koju nosim i svom zdravlju, kaže.

Sasaki ipak naglašava da minimalizam nije univerzalno rješenje za svakoga. Važnije od samog broja stvari, smatra, jest osvijestiti koliko se često identitet i osjećaj vrijednosti vežu uz materijalne predmete. Upravo zato njegova knjiga "Zbogom, stvari" mnogima služi kao poticaj za jednostavniji i rasterećeniji život.

“Zbogom, stvari", u nakladi Planetopije, u uvodnom se dijelu bavi definicijama i odlikama minimalista, a potom propitkuje zašto smo uopće došli do toga da skupljamo toliko stvari. Treće poglavlje nudi osnovna pravila za reduciranje materijalne imovine, a četvrto govori o promjenama koje se događaju u životu Sasakija nakon što postaje minimalist.

Ključne ideje

Posljednji dio knjige donosi autorovu teoriju o tome zašto ga je upravo odricanje od viška stvari učinilo sretnijim, a posebno se izdvaja poglavlje s 55 praktičnih savjeta za raščišćavanje doma i oslobađanje od nepotrebnih predmeta. Jedna od ključnih Sasakijevih ideja jest da najveći problem nije u stvarima koje posjedujemo, nego u uvjerenju da bez njih ne možemo živjeti. Autor smatra da nitko nije po prirodi nesposoban odbaciti višak stvari, već da se radi o navici gomilanja i emocionalnoj vezanosti koju je moguće promijeniti.

Minimalizam se, pritom, ne događa preko noći. Sasaki naglašava da nitko ne postaje minimalist jednim potezom, nego postupno razvija vještinu raščišćavanja. Predlaže da se proces započne malim koracima – od bacanja smeća i prodaje knjiga i CD-ova pa sve do doniranja ili prodaje većih komada namještaja. Najteži dio, ističe, nije samo rješavanje stvari, nego odluka da se uopće krene. Među savjetima se posebno ističe jednostavno pitanje koje, tvrdi Sasaki, može pomoći pri svakoj dilemi: "Da izgubim ovu stvar, bih li je ponovo kupio?" Ako je odgovor potvrdan, predmet vjerojatno ima stvarnu vrijednost u svakodnevnom životu. Ako nije, možda je vrijeme da ga se riješimo.

Autor se osvrće i na ideju jednostavne garderobe, podsjećajući kako su Steve Jobs, Mark Zuckerberg i Albert Einstein bili poznati po tome da su nosili gotovo istu odjeću svaki dan. Sasaki smatra da za kvalitetan život nije potrebna velika količina odjeće te zagovara funkcionalnu i ujednačenu garderobu umjesto stalnog praćenja trendova.

Zanimljiv je i njegov koncept “lančane reakcije stvari”. Kupnja jednog uređaja često povlači niz novih predmeta – novi mobitel znači maskice, slušalice i punjače, dok novo računalo zahtijeva stol, printer, kablove i dodatnu opremu. Upravo zato Sasaki se odlučio riješiti televizora, igraće konzole, kućnog kina i svih pripadajućih kablova. Možda zvuči radikalno, ali autor tvrdi da uklanjanje jedne “središnje” stvari može pokrenuti proces koji vodi prema jednostavnijem i rasterećenijem životu.