Oni mali pahuljasti psi koje vidite kako šeću ulicom možda izgledaju slatko, ali oprez - vjerojatno u sebi nose malo vuka. To je otkriće koje su u ponedjeljak objavili američki znanstvenici, iznenađeni spoznajom da gotovo dvije trećine svih pasmina ima mjerljivu količinu vučjeg DNK-a.

I nije riječ o genetskom ostatku iz vremena kada su se psi izvorno razvili iz vukova, prije oko 20.000 godina, nego istraživanje upućuje na to da su se domaći psi i divlji vukovi međusobno križali u posljednjih nekoliko tisuća godina. To ne znači da "vukovi ulaze u vašu kuću i 'kvare' vašeg kućnog ljubimca", rekao je za AFP Logan Kistler, kustos u Muzeju prirodne povijesti Smithsonian i koautor nove studije. Čini se i da je to utjecalo na veličinu, njuh, pa čak i osobnost modernih psećih pasmina, rekli su znanstvenici. Psi i vukovi mogu imati zajedničko potomstvo, no smatra se da je križanje rijetko.

Tim je analizirao tisuće genoma pasa i vukova iz javno dostupnih baza podataka. Otkrili su da više od 64 posto modernih pasmina ima vučje podrijetlo, a čak i malena čivava ima oko 0,2 posto.

Čehoslovački i Saarloosovi vučji psi imaju najviše vučjeg DNK-a, do 40 posto. Među pasminama koje se obično drže kao kućni ljubimci najviše "vučji" bio je veliki englesko-francuski trobojni gonič, s oko pet posto vučjeg DNK-a. Premda psi s vučjim DNK-om teže biti veći, to nije uvijek tako - primjerice, bernardinac nema taj DNK.

Istraživanje je također pokazalo da 100 posto seoskih pasa - koji žive među ljudima, ali nisu ničiji kućni ljubimci - ima vučje podrijetlo. Kistler je pretpostavio da bi seoski psi, koji imaju više prilika za kontakt s vukovima, mogli biti objašnjenje načina na koji vučji DNK ulazi u genski bazen pasa. Ženke vukova odvojene od svojeg čopora zbog ljudskih aktivnosti poput uništavanja staništa mogle bi završiti pareći se s lutajućim psima, sugerirao je.