Mnogi se mladi ljudi danas odlučuju posvetiti glazbi, a poneki naprave korak više, pa se okušaju na nekim višim razinama. Nekima to uspije, a nekima ne, ali glazba je uvijek dobar odabir. U Orahovici je u tom glazbenom brodu počeo ploviti mladi Krešimir Vrkić (24), koji ima uistinu posebnu priču. Glazbeni talent naslijedio je od oba roditelja, majke Mire i oca Danka, a rokerski stil koji njeguje upravo je gen, danas, nažalost, pokojnog mu oca Danka.

Već u djetinjstvu zavolio si glazbu, zar ne? Kako se to dogodilo?

- Nažalost, nisam bio naročito posvećen učenju i knjigama, ali bio sam izrazito uporan kada sam osjetio da to trebam biti i da je vrag odnio šalu. Tako sam napravio iskorak i upisao preddiplomski sveučilišni studij povijesti i hrvatskog jezika i književnosti na Filozofskom fakultetu u Osijeku.

Potom uspješno upisujem i diplomski studij, a trenutno završavam svoj studentski život jer mi je ostao još samo diplomski rad. Uvijek volim reći kako sam imao izuzetno sretno i zanimljivo djetinjstvo i sretan sam što nisam odrastao u vremenu društvenih mreža i interneta pa sam jednostavno morao biti kreativan kako bih ispunio dane i zabavio se. Djetinjstvo mi je naprasno prekinuto 6. rujna 2008. kada sam nastradao u prometnoj nesreći u kojoj mi je jedan prijatelj poginuo, a drugi i ja smo teško ozlijeđeni. Sam Bog zna zašto sam ostao živ te večeri. Bog mi je često u životu bio veliki oslonac i vodič, naravno, uz najbolje roditelje koje dijete može poželjeti.

Upravo su ti roditelji omogućili predivno djetinjstvo i "prebacili" na tebe najveću ljubav, glazbu...

- Majka Mira i otac Danko jedini su mi životni uzori, a upravo je moj otac Danko, u Orahovici poznat kao Čvoks, najveći "krivac" za moje bavljenje glazbom. Naime, on je bio prvi bubnjar prvog orahovačkog glazbenog sastava Mezoni, a u slobodno je vrijeme bio strastveni gitarist. Tako je cijelo moje djetinjstvo odzvanjalo zvukovima njegove gitare i njegovim izvedbama stranih i domaćih rock-klasika iz 60-ih, 70-ih i 80-ih godina prošlog stoljeća. A osim što je bio gitarist, bio je i strastveni skupljač gramofonskih ploča, pa kada nije svirao, obično smo slušali hitove grupe The Who, Rolling Stonesa, Beatlesa, Drugog načina, Grupe 220 i drugih. Tako se i u meni još od malih nogu razvijala ta muzikalnost, a sve je kulminiralo negdje 2011. godine kada sam potajice, dok su roditelji bili na poslu, uzimao tatinu gitaru i besmisleno udarao u žice kako bih stvorio neki zvuk koji mi se sviđa. S vremenom sam otkrio i akorde te sam počeo učiti i prve obrade kako bih iznenadio roditelje. Prva pjesma koju sam naučio svirati bila je "Wild Thing" grupe The Troggs. Roditelji nisu mogli vjerovati kad sam im otkrio da potajice učim svirati i da već znam ponešto i odsvirati i to relativno dobro.

Kakve si reakcije doživljavao kad si pokazivao svoje sviračke sposobnosti. Jesi li dobio poticaj za daljnje bavljenje glazbom?

- Bilo je i jako puno ruganja i omalovažavanja od strane vršnjaka i zapravo mi je to bio i najveći izazov tijekom rasta i razvoja, kako glazbenog tako i onog ljudskog, jer je bilo potrebno još više snage i upornosti da se usredotočim na vlastiti put. Ali smatram da upravo takve stvari oblikuju čovjeka. Tako u inat nisam odustao od sviranja, već sam uvijek težio i još uvijek težim boljem. S vremenom sam uistinu i postao bolji, a Bog mi je preko roditelja podario i glas dovoljno dobar da ja sam, ako već nitko drugi neće, uživam u svojim izvedbama.

Svoju glazbu posvećuješ upravo svom preminulom ocu...

- Tata je uživao u mojim izvedbama i uvijek me je savjetovao kako da budem još bolji u sviranju, dolazio je i na nastupe, ali zauvijek je otišao 2020. godine. Ipak, uvijek imam osjećaj kao da je još uvijek tu i sluša me, pa mu često i sviram stvari koje je volio, a posebno je volio "Stairway To Heaven" od Led Zeppelina. Hvala Bogu, mama je još uvijek tu i najveća mi je podrška na nastupima. Velika mi je podrška i djevojka koja mi je ujedno i najveći i najiskreniji kritičar te me potiče da budem bolji i kao osoba i kao glazbenik.

Danas sviraš na gotovo svim manifestacijama u Orahovici i okolici i svagdje si rado viđen gost. Kako si se odlučio javno nastupati?

- Sve je započelo 2018. godine kada su me kolege s FFOS-a angažirali da u Night Baru Cadillac u Osijeku održim humanitarnu akustičnu svirku za djecu i mlade s poteškoćama u razvoju, okupljene u udrugu Zvono iz Belišća. Nekoliko dana nakon te humanitarne svirke uslijedio je poziv Vlade Grgića "Crnog", koji me je, što mi je teško povjerovati sve do današnjeg dana, pozvao da održim plaćenu svirku u kultnom, legendarnom orahovačkom "Bluesu". U sljedećih mjesec i pol dana održao sam šest plaćenih svirki u Bluesu, sve dok ga, nažalost, nisu zatvorili. Osim "Bluesa", gdje je i započela ta moja glazbena priča, u Orahovici sam još svirao i razvijao se u cafe-baru "Baza", nekoliko puta, u cafe-baru "Sokol", cafe-baru "Matko", dva puta tijekom adventa na trgu u organizaciji Turističke zajednice grada Orahovice, pa tako sada i ovog proteklog adventa, a jednom sam nastupio i u Čačincima na Večeri akustike u organizaciji Turističke zajednice općine Čačinci.

Još i danas čuvaš tatinu gitaru, zar ne? Na nastupima znaš zasvirati i usnu harmoniku.

- Danas imam dvije gitare, akustičnu SigmuDR-28-S B i elektroakustičnu Ovation CC-28 TBBY s kojom i nastupam, a čuvam i tatinu klasičnu gitaru Maya C 115 na kojoj sam davne 2011. i odsvirao svoje prve akorde. Sve u svemu, mislim da imam još jako puno prostora za napredak. Pišem i vlastite pjesme i to mi je želja jednom negdje objaviti. Ipak, neizmjerno sam ponosan što sam nastupao u “Bluesu” (koji je ovih dana ponovno otvoren, nap. a.) i to mi je osobno najdraža uspomena ostvarena tijekom mog glazbenog puta. Sretan sam i što sam tijekom sviranja upoznao puno dragih ljudi, a veseli me kada na nekom nastupu kod publike izazovem iskreni osmijeh, suzu ili bilo kakvu drugu iskrenu emociju. Zbog toga i radim to što radim i jedino zbog toga sviranje i stvaranje imaju smisla. Naime, nastupanje nema smisla bez publike i posebno bez emocija.