Ankica Kovač: Danas jasnije vidimo gdje je mjesto vodika u energetskoj tranziciji
Na kraju 2026. godine ponovno vidimo koliko cijena energije ovisi o tome može li energent stići do korisnika onda kada mu je potreban - kaže izv. prof. dr. sc. Ankica Kovač s Fakulteta strojarstva i brodogradnje Sveučilišta u Zagrebu, te dodaje:
- Poremećaji posljednjih godina pokazali su koliko je Europa ranjiva kada veliki dio opskrbe ovisi o jednom dobavljaču. Ove je godine došlo do poremećaja na jednom od glavnih pomorskih pravaca, kojim je dotad prolazila gotovo petina svjetske opskrbe ukapljenim prirodnim plinom. Kada se broj pošiljaka na tom pravcu smanji, europski i azijski kupci natječu se za iste raspoložive količine. Pritisak na cijene zato se osjeća i na tržištima koja plin nabavljaju iz drugih izvora.
Na tržištu nafte u studenome vidimo određeno popuštanje. Prema Međunarodnoj energetskoj agenciji, oporavak pomorskoga izvoza nafte u listopadu povećao je svjetsku ponudu, pa se cijena sirove nafte spustila s listopadskoga vrhunca. Zalihe na kopnu i dalje su niske, a pad cijene sirove nafte ne prenosi se jednakom brzinom na sva goriva. Primjerice, dizel je u Europi i nakon tog pada ostao znatno skuplji nego prije ovogodišnjeg poremećaja. To izravno osjećaju prijevoznici i poljoprivrednici, kojima gorivo čini važan dio troškova.
Stoga raznoliki dobavni pravci i zalihe pomažu prebroditi takve poremećaje. Dugoročno, ulaganja u energetsku učinkovitost i domaće obnovljive izvore energije mogu smanjiti količinu goriva koju moramo uvoziti, a time i našu izloženost budućim poremećajima na svjetskom tržištu.
U svojim intervjuima i komentarima stalno naglašavate kako ovo desetljeće postaje (ili može postati) desetljeće vodika... Kakva je trenutačna situacija, koje su nove vijesti, ima li problema, i kakvih...?
- I dalje mislim da ovo može biti desetljeće u kojemu će vodik dobiti svoje mjesto u energetskoj tranziciji. Danas jasnije vidimo gdje će to mjesto biti. Svijet je 2025. godine potrošio više od sto milijuna tona vodika, gotovo sve u industriji i rafinerijama, a proizvodnja vodika s niskim emisijama iznosila je tek oko milijun tona. Dakle, već imamo veliko tržište i vrlo konkretan prvi korak. Dio vodika koji industrija danas dobiva iz fosilnih goriva možemo zamijeniti vodikom proizvedenim uz manje emisije.
Prema novoj procjeni Međunarodne energetske agencije projekti za koje je donesena odluka o ulaganju ili koji imaju dobre izglede ući u pogon do 2030. godine mogli bi tada proizvoditi nešto više od šest milijuna tona vodika s niskim emisijama godišnje. U prošlogodišnjoj procjeni govorilo se o približno deset milijuna tona. Mnogi projekti i dalje čekaju odgovor na pitanje tko će kupovati vodik i po kojoj cijeni. Proizvođaču je teško donijeti odluku o ulaganju bez dugoročnog ugovora, a kupac mora znati koliko će ga vodik stajati i hoće li ga dobivati redovito.
U Hrvatskoj se konkretan pomak vidi u Rafineriji nafte Rijeka, gdje INA gradi postrojenje za proizvodnju obnovljivoga vodika s elektrolizatorom snage 10 MW i pratećom sunčanom elektranom snage 11 MW. Građevinski i montažni radovi na sunčanoj elektrani dovršeni su krajem lipnja, a INA početak proizvodnje vodika očekuje 2027. godine. Ministarstvo gospodarstva objavilo je i poziv s 13,5 milijuna eura nepovratnih sredstava, kojim se želi potaknuti ugradnja elektrolizatora ukupne snage 20 MW. Kod takvih ulaganja važno je od početka znati gdje će se vodik trošiti. Ako je korisnik blizu mjesta proizvodnje, jednostavnije je organizirati isporuku i uskladiti proizvodnju s njegovim potrebama.
Ove smo godine na Fakultetu strojarstva i brodogradnje, u partnerstvu s Gradom Karlovcem, započeli projekt "Integracija vodikovih tehnologija u sustave prilagodbe klimatskim izazovima - HyAdapt", koji vodim. Projekt se sufinancira iz Europskog fonda za regionalni razvoj kroz poziv "Jačanje primijenjenih istraživanja za mjere prilagodbe klimatskim promjenama i upravljanja rizicima". Unutar projekta razvijamo sustav u kojemu se električna energija iz sunčane elektrane koristi za proizvodnju vodika elektrolizom vode. Sustav je zamišljen tako da se proizvedeni vodik pohrani i da se iz njega s pomoću svežnja gorivnih članaka proizvede električna energija u slučaju prekida opskrbe iz mreže. U sklopu projekta pokazat ćemo i kako se vodik može koristiti u lokalnom prometu bez štetnih emisija. Planiramo nabaviti malu flotu bicikala na vodik i postaviti dvije punionice, jednu na FSB-u uz postojeću punionicu vodika, a drugu u Karlovcu. Tako ćemo u praksi ispitati kako bicikli i punionice funkcioniraju zajedno, od punjenja do svakodnevne vožnje.
Premda je skeptika još puno, vodik kao energent već je dugo u fokusu mnogih diskusija i planova zemalja EU-a kao i zemalja diljem svijeta uključujući i RH. Koji su potencijali vodikovih tehnologija u energetskoj tranziciji, i u kojim sektorima najviše? Stoji li primjedba da u konačnici vodik ne treba promatrati kao samostalnu tehnologiju, već kao dio mnogo šireg integriranog energetskog sustava...?
- Najveći potencijal u bližoj budućnosti vidim u industriji koja vodik već koristi kao sirovinu, primjerice u proizvodnji amonijaka za gnojiva. Vodik se može koristiti i u proizvodnji čelika procesom u kojemu danas veliku ulogu ima ugljen. U pomorstvu i zrakoplovstvu zanimljiva su goriva proizvedena uz uporabu vodika, osobito za duge relacije na kojima je izravna elektrifikacija izazovna.
U hrvatskoj željeznici, primjerice, za pojedine duže neelektrificirane dionice imalo bi smisla usporediti vlakove na vodik, baterijske vlakove i elektrifikaciju pruge. Odabir ovisi o duljini dionice, broju dnevnih polazaka, mogućnostima punjenja i trošku infrastrukture. Punionica ima više smisla ondje gdje će je redovito koristiti više vozila. Isto vrijedi za cestovni promet. Rute i procijenjena dnevna potrošnja autobusnih ili teretnih prijevoznika daju dobru podlogu za odluku o tome gdje smjestiti punionicu i koliki joj je kapacitet potreban. Slažem se da vodik treba promatrati kao dio širega energetskog sustava. Vodik je nositelj energije. Za njegovu proizvodnju elektrolizom trošimo električnu energiju, a dodatna je energija potrebna za kompresiju i prijevoz. Zato ondje gdje struju možemo učinkovito koristiti izravno obično ima smisla krenuti od elektrifikacije.
U projektu proizvodnje vodika treba zajedno planirati elektranu, priključak na mrežu, elektrolizator, spremnik i isporuku korisniku. Elektrolizator može raditi većom snagom u satima kada je električna energija proizvedena iz obnovljivih izvora energije povoljnija, a iz spremnika se vodik može isporučivati i kada elektrolizator miruje. Ako postrojenje radi samo u rijetkim satima s najnižom cijenom struje, teško će proizvesti dovoljno vodika da se ulaganje isplati. Isplativost zato ovisi o cijeni električne energije, broju sati rada elektrolizatora i količini vodika koju korisnik redovito treba.
Ako je i ove godine energetska situacija u Europi obilježena visokim cijenama energenata, nižim zalihama plina nego prethodnih godina te pojačanim pritiskom na industrijsku konkurentnost, što očekivati u idućoj godini/idućim godinama? I u kakvoj je poziciji RH danas, i u kakvoj bi mogla biti iduće godine?
- Europska unija u sezonu grijanja 2026./27. ulazi s manjim zalihama plina nego prethodnih godina. Europska komisija u listopadu je ocijenila da je plinski sustav spreman za zimu. Međunarodna energetska agencija upozorava da bi hladnija zima i dugotrajniji poremećaji u isporuci ukapljenoga prirodnog plina mogli znatno iscrpiti zalihe. Ako Europa iz zime izađe s niskim zalihama, u proljeće i ljeto morat će kupovati više plina kako bi ponovno napunila skladišta. Pritisak na cijene tako se može nastaviti i nakon sezone grijanja. Za industriju je problem i nepredvidivost cijena. Tvrtka koja za proizvodnju treba mnogo plina ili električne energije često mora ugovoriti cijenu proizvoda s kupcem prije nego što može pouzdano procijeniti vlastiti trošak energije. To otežava planiranje proizvodnje i ulaganja, osobito tvrtkama koje posluju na tržištima na kojima konkurenti imaju niže troškove energije.
Hrvatska danas ima više mogućnosti za dobavu zahvaljujući LNG terminalu na Krku, skladištu Okoli i vezama sa susjednim tržištima. Najveći kapacitet uplinjavanja terminala povećan je na 6,1 milijardu prostornih metara plina godišnje. Ta infrastruktura daje Hrvatskoj bolju polaznu poziciju za sigurnu opskrbu i u 2027. godini. Cijena plina koji kupujemo preko Krka i dalje ovisi o svjetskom tržištu. Dugoročno tu izloženost možemo smanjiti obnovom zgrada, učinkovitijim industrijskim procesima te ulaganjima u domaću proizvodnju električne energije i mrežu.
I da zaljučimo s vodikom... Je li i u kojoj mjeri vodik rješenje za energetsku neovisnost u bližoj ili daljoj budućnosti? Vaš završni komentar?
- Vodik je dio rješenja za energetsku neovisnost, ponajprije u industriji. U bližoj budućnosti njegov se doprinos može vidjeti u pogonima koji ga već koriste. Ako dio vodika koji se danas proizvodi iz prirodnoga plina zamijenimo vodikom proizvedenim koristeći domaće kapacitete obnovljivih izvora energije, za istu ćemo proizvodnju trebati manje plina. Koliko će taj doprinos biti velik, ovisit će o tome koliko ćemo električne energije iz obnovljivih izvora energije imati na raspolaganju, po kojoj ćemo cijeni moći proizvesti vodik i kolika će biti potražnja. Dugoročno, važnu ulogu vodika vidim u pohrani energije. Kada sunčane elektrane i vjetroelektrane proizvedu više struje nego što u tom trenutku možemo iskoristiti, dio te električne energije možemo upotrijebiti za proizvodnju vodika. Uz odgovarajuću infrastrukturu, energiju u vodik možemo pohranit I čuvati gotovo beskonačno dugo i iskoristiti kada zatreba, kao sirovinu u industriji ili za ponovnu proizvodnju električne energije.
Za Hrvatsku bi to značilo da dio energije koju proizvedemo u sunčanim i vjetrovitim razdobljima možemo iskoristiti i mjesecima poslije. Ako tako sačuvanom energijom pokrijemo dio potreba domaće industrije u razdobljima slabije proizvodnje, možemo smanjiti i potrebu za uvoznim plinom. U tome vidim dugoročnu vrijednost vodika za našu energetsku neovisnost. (D.J.) n