FILE PHOTO: The Galaxy Globe bulk carrier and the Luojiashan tanker sit anchored as Iran vows to close the Strait of Hormuz, amid the U.S.-Israeli conflict with Iran, in Muscat, Oman, March 9, 2026. REUTERS/Benoit Tessier/File Photo Photo: BENOIT TESSIER/REUTERS
BENOIT TESSIER/REUTERS
IZ BEOGRADA O ENERGETICI

Miloš Zdravković: Hormuz je pokazatelj koliko je energetski sustav ranjiv

ZIMA ĆE BITI ISPIT: SRBIJA JE DANAS U OSJETLJIVOM ENERGETSKOM POLOŽAJU...

Globalna energetika završava 2026. u znaku duboke neizvjesnosti. Rat u Ukrajini, sukob SAD-a i Irana, nestabilnost na Bliskom istoku i sve oštrije geopolitičke podjele pokazuju da energija odavno nije samo ekonomsko pitanje. Ona je ponovo postala sredstvo političkog pritiska kojim velike sile ostvaruju svoje interese - kaže Miloš Zdravković, dipl. ing. elektrotehnike, stručnjak za energetiku iz Beograda, te dodaje:

MAGAZIN MILOŠ ZDRAVKOVIĆ BEOGRAD

MILOŠ ZDRAVKOVIĆ

- Ipak, krizu ne objašnjavaju samo ratovi. Oni su ubrzali probleme koji su se godinama gomilali. Europska energetska politika postupno je izgubila ravnotežu između sigurnosti opskrbe, pristupačnih cijena i zaštite životne sredine. Klimatski ciljevi su važni, ali tranzicija ne može uspjeti ako ugrožava konkurentnost industrije i pouzdanost sustava.

EU je smanjila zavisnost od ruskih energenata, ali nije postala energetski nezavisna. Ruski cjevovodni plin uglavnom je zamijenjen tekućim prirodnim plinom, najviše iz SAD-a. Jedan dominantan dobavljač zamijenjen je izloženošću svjetskom tržištu, troškovima transporta i geopolitičkim rizicima. Europa se danas s azijskim ekonomijama natječe za iste količine LNG-a, a najveći teret nose energetski intenzivne industrije.

Poseban problem su transportni pravci. Kroz Hormuški tjesnac u normalnim okolnostima prolazi oko petine svjetske potrošnje nafte, a Bab el Mandeb povezuje Crveno more s Indijskim oceanom. Ozbiljan poremećaj na jednom od tih pravaca diže troškove prijevoza, osiguranja i krajnje cijene energenata, čak i kad proizvodnja nije direktno pogođena.

Zato je najveći problem današnje energetike gubitak predvidljivosti. Investicije u energetske kapacitete planiraju se desetljećima, a političke odluke mijenjaju se za nekoliko dana.

Svijetu ne prijeti nužno fizički nedostatak resursa, već sve veća neravnoteža između njihove raspoloživosti, cijene, transporta i političke dostupnosti. Energetska sigurnost više nije samo pitanje imamo li dovoljno nafte, plina ili struje već i odakle dolaze, kojim putevima idu, koliko stoje i može li gospodarstvo podnijeti njihovu cijenu. To će, prema mojem mišljenju, obilježiti ne samo kraj 2026. nego i sljedeće desetljeće.

Prognoze Svjetske banke navode da bi se ponuda nafte trebala ove godine smanjiti za 5,2 posto, najviše u posljednja četiri desetljeća, ne računajući recesiju u 2020. godini. Vaš komentar?

- Nafta će još dugo ostati jedna od ključnih strateških sirovina svjetskog gospodarstva, usprkos bržoj elektrifikaciji prometa i razvoju obnovljivih izvora. Ona nije samo gorivo za automobile, brodove i avione već i osnova petrokemije, plastike, umjetnih gnojiva i mnogih proizvoda bez kojih je suvremeni život teško zamisliti. Zato su najave skorog kraja naftne ere, prema mojem mišljenju, preuranjene.

Predviđeno smanjenje ponude od 5,2 posto bilo bi ozbiljan poremećaj, ali je važnije zašto do njega dolazi. Jedno je kad proizvodnja pada zbog iscrpljenih nalazišta, slabih investicija ili odluka proizvođača, a sasvim drugo kad nafte ima, ali zbog ratova, sankcija i blokiranih pravaca ne stiže do kupaca.

Prije sam upozoravao na ruske projekte na Arktiku, poput Vostok Oila, koji pokazuju da velike sile ne odustaju od dugoročnih ulaganja u naftu. Zapadne su kompanije, s druge strane, sve opreznije jer se suočavaju s regulatornim ograničenjima, skupim kapitalom i nesigurnom budućom potražnjom.

Najviše zabrinjava tržište dizela. Čak i uz dovoljno sirove nafte ne mora biti dovoljno rafinerijskih kapaciteta ni gotovih derivata. Dizel pokreće teretni promet, poljoprivrednu mehanizaciju i veliki dio industrijske logistike, pa se njegovo poskupljenje brzo prelijeva na cijene hrane i gotovo svih proizvoda.

Ne očekujem da će svijet ostati bez nafte. Realnija je opasnost da ona povremeno postane teško dostupna ili preskupa za pojedine ekonomije. Tada prednost neće imati samo države s nalazištima već i one koje kontroliraju transportne pravce, rafinerije i strateške rezerve.

Budućnost nafte zato ne zavisi samo od geologije i odnosa ponude i potražnje već sve više od geopolitike. To je za europsko gospodarstvo, koje u velikoj mjeri zavisi od uvoza, možda i najveći razlog za zabrinutost.

Prognoze Svjetske banke za kraj 2026. upozoravaju na skok cijena energije od 32 %, pri čemu su cijene plina u Europi porasle za gotovo 60 %, a cijena sirove nafte tipa Brent dosegnula je oko 92 dolara po barelu. Je li glavni krivac Hormuški tjesnac ili su razlozi širi i dublji?

- Hormuški tjesnac jedna je od najosjetljivijih točaka svjetskog energetskog sustava, ali bi bilo pogrešno njemu pripisati svu krivnju za rast cijena. Današnji su poremećaji posljedica problema koji su se godinama gomilali, a ratovi su ih samo zaoštrili.

Kroz Hormuz prolazi oko petine svjetske potrošnje nafte i važan dio trgovine tekućim plinom. Ne mora biti zatvoren da bi škodio: dovoljno je da rizik postane toliko visok da brodari, osiguravači i trgovci promijene odluke, a to odmah poskupljuje energente, prijevoz i osiguranje.

Hormuz je ipak samo dio šire slike. Tu su i Bab el Mandeb, Crveno more i Sueski kanal. Kad je ugroženo više pravaca istovremeno, tankeri putuju duže, prijevoz poskupljuje, a poremećaj se s nafte prelijeva na derivate, plin i struju.

Europa je u posebno nezgodnom položaju. Poslije 2022. smanjila je zavisnost od ruskog plina iz cjevovoda, ali nije dobila jednako jeftinu i predvidljivu opskrbu. Oslonila se na svjetsko tržište LNG-a, gdje se natječe s Azijom, a LNG je zbog ukapljavanja, prijevoza i replinifikacije skuplji i zahtjevniji. Promjena dobavljača nije isto što i energetska nezavisnost.

Visoke cijene zato nisu samo privremeni tržišni problem nego pitanje dugoročne konkurentnosti. Kemijska industrija, metalurgija i proizvodnja gnojiva ne mogu godinama poslovati s mnogo skupljom energijom od konkurencije, a da to ne ostavi traga na proizvodnji, zapošljavanju i investicijama.

Hormuz, dakle, nije uzrok svih europskih problema, već pokazatelj koliko je sustav ranjiv. Dio rizika koji je ranije nosio jedan dobavljač sada je prebačen na globalno tržište i pomorske rute.

Najveći problem nije to što je energija poskupjela, već što europska industrija ne može predvidjeti koliko će koštati za tri ili pet godina. Bez toga nema ozbiljnog dugoročnog razvoja.

Prognoze također navode da bi se 2027. europske cijene plina trebale smanjiti za osam posto, uz kontinuirano ograničenu opskrbu... Realno gledajući, kad se onda može očekivati, i o čemu će to najviše ovisiti, normalizacija tržišta plina, prije svega u Europi? Hoće li to biti u 2028.?

- Realno, normalizacija je moguća najranije 2028, ali ne kao povratak na nekadašnje cijene. Pad od osam posto u 2027. samo potvrđuje da će opskrba još dugo ostati ograničena.

Najviše će ovisiti o tri stvari. Prva je novi LNG kapacitet, prije svega iz SAD-a i Katara, čiji bi veći dio trebao stići 2027. i 2028. i ublažiti pritisak na cijene. Druga je potražnja Azije, jer će se Europa i dalje natjecati s Kinom, Japanom, Južnom Korejom i Indijom za iste količine. Treća je geopolitika: sigurnost transportnih pravaca, tijek sukoba na Bliskom istoku i status ruskog plina.

Važni su i europski uvjeti: popunjenost skladišta (ove zime oko 72 posto, znatno manje nego lani), vrijeme tijekom zime te brzina razvoja mreža, skladištenja i vlastite proizvodnje energije.

Zato bih 2028. vidio kao godinu stabilnijeg tržišta, ali ne i jeftinog plina. Sigurnost opskrbe i niska cijena nisu isto, a europska industrija će vjerojatno i dalje plaćati plin skuplje nego prije 2022.

Zaključno, što očekivati u idućoj godini/idućim godinama? I u kakvoj je poziciji Srbija danas, i u kakvoj bi mogla biti iduće godine kad se radi o energetskoj stabilnosti?

- Sljedećih godina očekujem postupno smirivanje, ali ne i povratak na staro. Nove količine LNG-a u 2027. i 2028. mogle bi donekle sniziti cijene plina, a Svjetska banka računa i s padom cijena nafte. Sve to vrijedi samo ako se geopolitika ne pogorša, a Hormuz, Crveno more i rat u Ukrajini to ostavljaju otvorenim. Europska industrija vjerojatno će i dalje plaćati energiju skuplje od američke ili azijske konkurencije, pa treba računati na nastavak gubitka konkurentnosti u kemiji, metalurgiji i proizvodnji gnojiva, osim ako se ne uloži u mreže, skladištenje i nove proizvodne kapacitete.

Srbija je danas u osjetljivom položaju. Zavisi od uvoza nafte i plina, struju uglavnom proizvodi iz ugljena i vode, a pitanja oko NIS-a i opskrba pančevačke rafinerije pokazuju koliko su važne sankcije i vlasnički odnosi. Zima će biti ispit, jer mnogo zavisi od temperature, hidrologije i redovitosti isporuka plina.

Iduće godine položaj bi mogao biti nešto stabilniji ako se riješi status NIS-a, osigura više pravaca opskrbe plinom i dovoljno skladišta, a nove interkonekcije donesu stvarne količine po prihvatljivoj cijeni. Istovremeno treba modernizirati elektrane i mreže, ulagati u obnovljive izvore i ozbiljno razmatrati nuklearnu energiju, koja je opcija za sljedeće desetljeće, a ne za sljedeću godinu.

Ukratko, Europu očekuju skupa, ali podnošljivija godina, a Srbiju ranjivost koja se može umanjiti samo dugoročnom strategijom i većim izborom dobavljača. n