Vladimir Milinović: Europa je “geopolitički plijen” nove Jalte samo u mašti internetskih botova
Kada se danas raspravlja o svijetu za, recimo, deset godina, često se polazi od pretpostavke da će SAD, Kina i Rusija međusobno podijeliti ono što im je ostalo na raspolaganju. Europa se u tim prognozama pojavljuje kao umorna starica, razjedinjena, predmet trgovine za stolom za kojim sjede Trump, Putin i Xi Jinping. Tvrdnja da je Europa geopolitički plijen uvjerljiva je uglavnom u svijetu mrežnih botova, propagandnih kanala i foteljaških geopolitičara - naglašava Vladimir Milinović, medijski stručnjak, politički komentator i konzultant iz INMS-a (Ideje novih medijskih strategija), te u nastavku svoje analize piše:
- Svjetsku politiku ne čine samo tenkovi i rakete. Moć je i sposobnost da drugi posluju s vama i prihvaćaju vaša pravila. U tom smislu EU nije periferija, nego jedno od svjetskih središta. Prema Svjetskoj banci, nominalni BDP Unije 2025. iznosio je oko 21,2 bilijuna dolara, nasuprot kineskih 19,5 bilijuna. Kina raste brže, industrijski je iznimno snažna i prema paritetu kupovne moći znatno veća. No brojke ipak razaraju priču o gospodarski propalom kontinentu koji čeka da mu netko odredi gospodara.
Žilava dama
Dok ga dio javnosti otpisuje, EU se pretvara u središte široke mreže trgovinskih odnosa. Sporazum s južnoameričkim Mercosurom potpisan je i od svibnja 2026. privremeno se primjenjuje; s Indijom su zaključeni pregovori o slobodnoj trgovini, iako sporazum još nije stupio na snagu. S Kanadom već godinama funkcionira CETA, a krajem listopada Ottawa i Bruxelles pokrenuli su još ambicioznije povezivanje. Dok se neki natječu u podizanju carina, Europljani grade mrežu tržišta i uzajamnih interesa. Za deset godina ta bi se "dosadna" politika mogla pokazati važnijom od današnje geopolitičke galame.
Pitanje tko pobjeđuje u partiji šaha Trumpa, Putina i Xija pogrešno je: ne igraju istu igru! Trump želi redefinirati cijenu američke globalne uloge i prisiliti saveznike na ustupke; Putin pokušava vojnom silom vratiti Rusiji pravo veta nad susjedima; Xi nastoji kinesku industrijsku snagu pretvoriti u dugoročan politički utjecaj. Ali Trumpov mandat, kao što smo vidjeli na upravo održanim međuizborima za Kongres, ima svoj kraj. Putinov projekt iscrpljuju rat, demografija i ovisnost o Kini. S treće strane, Peking mora prodavati robu svijetu koji ne želi postati kineski protektorat, i kreće se ususret demografskoj krizi snažnijoj od one koja je ikada pogodila bilo koju drugu silu. Čak ni države Afrike i Indokine nisu prihvatile pokušaj nametanja krajnje nepovoljnih ugovora, pa je Kina od toga - odustala, i sad se ponaša mnogo više prijateljski.
Nitko neće trajno osvojiti sve figure. Vjerojatniji je svijet više velikih središta, sa stalnim natjecanjem i neizbježnom suradnjom, ali i dalje ritmom određenim sa - Zapada. U takvom mozaiku europski model - koji partnerima nudi pristup bogatom tržištu i ulaganjima bez zahtjeva za vojnim podčinjavanjem - postaje privlačniji nego što se čini iz perspektive stare politike sfera utjecaja.
Pogrešno je i Kinu automatski proglašavati europskim neprijateljem. Bruxelles i Peking imaju sporove oko subvencija, električnih automobila, pristupa tržištu i strateških sirovina. EU Kinu smatra istodobno partnerom, konkurentom i sistemskim suparnikom. No to nije hladnoratovski sukob, u kojem jedna strana mora nestati. Trgovina EU-a i Kine 2025. premašila je 880 milijardi eura. Europa može smanjivati ovisnosti, štititi industriju i surađivati s Kinom. Njezina je snaga upravo u tome što ne mora birati između poslušnosti Washingtonu i sukoba s Pekingom.
Zato su i pokušaji da se europska politika prekroji iz američkog kruga MAGA postgli manje uspjeha nego buke. Donald Trump, Elon Musk i njihovi istomišljenici podupirali su europske euroskeptike, no podrška s platforme X ne donosi automatski glasove. Na četverim nedavnim izborima takva strategija, usprkos hvalisanju, nije donijela rezultate. Europljani mogu biti konzervativni i nezadovoljni Bruxellesom a da ne žele uništiti Uniju. To je razlika koju američki "kulturni ratnici" često ne razumiju. Primjer je Giorgia Meloni, u koju su Musk i X-botovi polagali velike nade, a koja je nakon izbora postala stup EU-a i Ukrajine. Sličnom se putanjom sada kreće Marine LePen, čak i njemački AfD.
Simptomatičan je način na koji se demonizira Ursulu von der Leyen. Predsjednicu Komisije može se kritizirati zbog političkih odluka, ali internetska karikatura nema mnogo veze s njezinom biografijom. Riječ je o liječnici i političarki njemačke demokršćanske tradicije, supruzi liječnika iz stare plemićke obitelji i majci sedmero djece, koja desetljećima živi stabilnim obiteljskim životom. Uspoređivanje takve biografije s privatnim životima nekih njezinih najglasnijih kritičara iz SAD-a i europske desnice bilo bi, blago rečeno, nezahvalno za kritičare.
Godinama se govorilo da je Europa izgubljena jer nije uložila američke iznose u podatkovne centre i utrku za najvećim modelima. Sada, nakon ozbiljnog listopadskog pada američkih tehnoloških dionica, ulagači napokon pitaju kada će golemi troškovi donijeti zaradu. To još nije dokaz da je AI balon puknuo, niti znači da Europa smije zanemariti tehnologiju. Ali manje izlaganje financijskoj euforiji moglo bi se pokazati prednošću.
Prava futurološka pitanja za 2036. ionako se neće rješavati samo u oblaku algoritama nego i u vrlo opipljivom, fizičkom svijetu: demografiji, energetici i kontroli nad resursima. Svijet u idućem desetljeću ulazi u demografsku zimu bez presedana, pri čemu starenje stanovništva više nije samo europska boljka, nego i tempirana bomba za Kinu i Rusiju. Istodobno, digitalizacija, elektrifikacija i sama umjetna inteligencija traže goleme količine električne energije, pitke vode i kritičnih sirovina. Geopolitički pobjednici stoga neće biti oni koji imaju najglasnije političke slogane, nego društva koja uspiju osigurati stabilne izvore čiste i nuklearne energije, automatizirati industriju suočenu s manjkom radnika te zadržati tehnološku suverenost u proizvodnji čipova, lijekova i hrane. Upravo će ti tihi strukturni procesi u idućih deset godina promijeniti svakodnevicu građana više od bilo kojeg samita velikih vođa.
A "nova Jalta"? O njoj se govori kao da se Europa može podijeliti olovkom na karti. No nema jednostavnog povratka u 1945. godinu. Članice EU-a za obranu 2026. izdvajaju procijenjenih 454 milijarde eura, znatno više nego prije pet godina, a europska sigurnost uključuje i britanske vojne sposobnosti. Za to je - paradoksalno - zaslužan Donald Trump, koji je svojim pritiskom kumovao snažnom EU-u.
Hoće li se Unija integrirati ili raspasti? Procjenjujem da ćemo Europu 2036. gledati integriraniju, ali ne nužno jednako integrirani EU. Obrana, financije i industrija integrirat će se različitim brzinama. Proširenje će napredovati ondje gdje postoje pretpostavke, u više brzina i asimetričnim pravima novih članica.
Povijesna prilika
Za zapadni Balkan presudno pitanje nije gdje povući nove etničke granice, nego kako zadržati stanovništvo i izgraditi institucije. Hrvatska ima povijesnu priliku: ne mora birati između sigurnosti i europske pripadnosti, jer njezina sigurnost sve više proizlazi upravo iz članstva u EU-u, NATO-u, Schengenu i eurozoni. Do 2036. naša je strateška šansa pretvoriti se iz periferije u energetsko i logističko čvorište srednje Europe, čemu LNG terminal i ulaganja u željezničke koridore već daju obrise. Ta "geopolitička renta" neće nas sama prehraniti. Ključni testovi hrvatske države bit će prilagodba promjenama koje već preoblikuju mediteranski turizam, pametna integracija stranih radnika te revitalizacija Slavonije i kontinentalne Hrvatske modernom proizvodnjom hrane i energije.
Ako bih morao izabrati jednu prognozu za 2036., glasila bi: svijet će biti nemirniji i opasniji, ali Europa neće nestati. Neće biti ni svjetsko carstvo, ni Putinov plijen, ni kineska kolonija. Još manje Trumpov bazen. Njezina je najveća prednost ono što internetskim geopolitičarima izgleda kao slabost: sposobnost da razlike, sukobe interesa i povijesna neprijateljstva pretvara u pravila prema kojima se može zajedno živjeti - unutar i daleko izvan šengenskih granica.
