Prije 120 godina, 14. listopada, u Hannoveru je rođena Hannah Arendt. Po analitičnosti, prodornosti i domašaju svojih teza vjerojatno najvažnija politička teoretičarka 20. stoljeća. Školovanje kod tada vodećih filozofa Husserla, Heideggera i Jaspersa vodilo ju je poziciji neovisne misliteljice.

Odbijala je pokušaje redukcije svojih teza na partikularne pozicije smatrajući da politizacija identiteta, od etničkog i nacionalnog preko vjerskog i ideološkog do klasnog i rodnog, ne može zadovoljiti nužnu općost politike jer partikularno stajalište na općoj političkoj razini ne ide mnogo dalje od ostvarenja zasebnog interesa. Naprotiv, slijedeći republikansku tradiciju političkog mišljenja, kao i filozofskog humanizma, inzistirala je na tome da politiku treba konstituirati univerzalni građanin neuvjetovan partikularnim i privatnim identitetima i određenjima. Svojim je studijama, kojima je izazvala i divljenje i konsternaciju, i hvalu i pokudu te zbog kojih se rastala i od najboljih prijatelja i kolega filozofa i politologa, svjedočila snagu neovisnog mišljenja.

Mehanizam provedbe

Totalitarizam je režim, a ne ideologija: Premda je u nasljeđe ostavila mnoge intelektualne uvide i djela poput Rahel Varnhagen: život Židovke, Vita Activa, Između prošlosti i budućnosti, O revoluciji, Ljudi u mračnim vremenima, O zlu i Kriza republike te nedovršeno Život uma, u najvećoj ju je mjeri obilježila lucidna analiza totalitarizma kojoj ni u današnjoj znanstvenoj literaturi nema ravne. Ne samo zbog opisa strukture i mehanizma djelovanja totalitarnih režima nego i zbog otkrivanja biti koja ih razlikuje od prethodnih zločinačkih režima. U Izvorima totalitarizma, objavljenima 1951., donijela je posve nove uvide. Ondje upozorava da se pridjevom totalitarno moramo koristiti štedljivo jer upravo odvajanje totalitarizma od srodnih zločinačkih režima pridonosi razumijevanju njegove naravi. Otuda je presudno razlikovanje političke ideologije od oblika političkog poretka (režima). Tako su samo dva totalitarizma - nacistički u Hitlerovu i komunistički u Staljinovu vremenu, a Italija, premda fašistička, nije bila i totalitarna, pa analogijom takve nisu bile ni mnoge druge fašističke i komunističke jednopartijske diktature koje su obilježile 20 stoljeće. Čak ni Mussolini, pisala je, kojemu je izraz totalitarna država bio tako mio, nije pokušao uspostaviti potpuno razvijen totalitarni režim, te se zadovoljavao diktaturom i jednopartijskom vladavinom.

Osim što je prvi ideologija, a drugi režim, fašizam i totalitarizam ne razlikuju se po stupnju zla, nego po mehanizmima njegove provedbe. Često korištena sintagma totalitarna država prema njemačkoj je teoretičarki proturječna jer totalitarizam nastaje ondje gdje je logika države kao jamstva stabilnosti i zakonitosti ukinuta, a to znači da je ukinuto razlikovanje države (vlasti) i građanskog društva, odnosno javne i privatne sfere čovjekova života, pa se u totalitarizmu vlast i teror horizontalno šire ljudskom svakodnevicom, u kojoj je svaki segment društva, pa i onaj privatni, pretvoren u politički. U Njemačkoj toga doba, zapisala je, privatna osoba bila je samo ona koja spava.

PBS.ORG

Slom države i vođa kao novi tip političara: Slomu pojma i organizacije države, koju je čovječanstvo stoljećima gradilo kako bi uspostavilo zakonit poredak te očuvalo mir i slobodu pojedinca, svjedoči i činjenica o dupliciranju institucija, pri čemu su državne bile posve beznačajne u odnosu prema stranačkima, u kojima je bila stvarna moć. Stranka odmjenjuje državu kao organizaciju političke vlasti postajući njezinim institucionalnim i organizacijskim supstitutom. Na ruševinama moderne države nastupio je i slom društva kao vrijednosno i simbolično strukturiranog zajedništva te prodor masa, amorfnih struktura sastavljenih od atomiziranih pojedinaca lišenih identiteta i vrijednosne orijentacije, stoga lako upravljivih ideološkim i propagandnim aparatom te usmjerenih eshatološkim obećanjima novog tipa političara - vođe. Valja ga razlikovati od diktatora ili tiranina. Za razliku od njih, u narodu percipiranih neprijateljski, totalitarni vođa uživa povjerenje širokih masa, pa se totalitarni režimi teško mogu srušiti iznutra. Dok je njemačka inačica težila prevladavanju nacije uspostavom rase i države uspostavom carstva, sovjetska je težila širenju teritorija te uspostavi nove klase, koja ima osloboditi čovječanstvo klasnog sustava. U obama su se totalitarizmima tako pojavljivali antisemitizam i imperijalizam kao prethodnice samomu totalitarnom režimu.

Objektivni neprijatelj i koncentracijski logori: Vrhunac totalitarne dominacije formulacija je izmišljenoga “objektivnog neprijatelja”, kojeg određuje upravo to što nije nikakva stvarna opasnost, nego služi za legitimaciju potrebe za režimom. Što je neprijatelj fikcionalniji, to je moć uvjeravanja u opasnost koju znači snažnija. Židovi, Romi, Slaveni, Nijemci s nasljednim bolestima u nacističkoj te kulaci, Rusi poljskog podrijetla, Tatari, Nijemci s Volge u komunističkoj inačici trebali su biti uništeni jer su kao rasni u prvome i klasni u drugom slučaju opasnost za režim, koji ima samo ubrzati njihovo uništenje koje je odredila priroda u prvome odnosno povijest u drugom slučaju. Premda postoji načelna razlika u tome da se rasom rađa, a klasom postaje, pa otuda i razlika nacionalsocijalističkog i komunističkog totalitarizma, u obama je slučajevima odlučno to da objektivnog neprijatelja određuje ideološka vlast. Njihovo nestajanje u zastrašujućem obliku dominacije - koncentracijskim logorima, svjedoči potpunomu uništenju pravne i moralne osobe jer, za razliku od prethodnih zločinačkih režima, koji su čuvali sjećanje na svoje žrtve, u totalitarizmu su ljudi nestajali bez traga i groba. Riječ je o jami zaborava u koju su ljudi upadali kao da nikada nisu ni postojali.

Banalnost zla: Dok je u navedenu djelu potpuni slom moralnosti njemačka filozofkinja povezala s radikalnim zlom, praćenje suđenja Adolfu Eichmannu u svojstvu izvjestiteljice lista New Yorker omogućilo joj je uvid u to da zlo nije samo radikalno nego i banalno. Izvješća pretvorena u kapitalno djelo Eichmann u Jeruzalemu: izvještaj o banalnosti zla iz 1963. godine presudno su odredila razumijevanje fenomena totalitarizma. Banalnost zla omogućena je odsutnošću savjesti te osvjedočena činjenicom da organizator transporta europskih Židova u logore smrti pred sudom ne osjeća ni trunku krivnje, nego se kao revan činovnik poziva na poslušnost zakonima i zapovijedima. Očekujući oličenje radikalnog zla, publika jeruzalemskog tribunala ostala je konsternirana činjenicom da zlo ima sasvim banalno lice, posve hladna i staložena dužnosnika lišena savjesti. Zlo je banalno jer počiva na posve logičnoj birokratskoj strukturi, odnosno vladavini Nikoga. Djelo je izazvalo konsternaciju kolega i prijatelja, ali i otpor mnogobrojnih Židova, koji zbog razumljivih razloga ipak nisu bili spremni pristati na formulaciju o banalnosti zla. Međutim, biti neovisna misliteljica značilo je rastati se i od najboljih prijatelja i kolega. Jedan od njih, filozof židovskog podrijetla Hans Jonas, u pogrebnom je govoru o svojoj prijateljici kazao da su čak i njezine pogreške bile vrjednije od istina mnogih manjih umova.

Aktualnost koja poziva na oprez: Premda je upozoravala na to da se pridjevom totalitarno valja koristiti štedljivo, formulacija o objektivnom neprijatelju, nažalost, nije nestala s totalitarizmima 20. stoljeća. Trendovi u vodećim zapadnim demokracijama, kao i u nas, svjedoče o podizanju tenzija o opasnosti od drugoga i stranoga, drukčijega i različitoga, od migranata i useljenika, ali i od ljudi koji generacijama i stoljećima žive u svojim državama i domovinama u kojima čine tek neznatan dio stanovništva. U teškim vremenima ekonomske i političke krize u fikciju objektivnog neprijatelja lako je povjerovati jer pruža odgovor na razloge opće propasti ili vlastitog neuspjeha.

RAYMOND KLASSEN

Čitati i pamtiti

Ne treba zaboraviti da je tragom posljedica ekonomske krize Hitler uspio uvjeriti njemački narod u opasnost koju čini manje od 1 % njemačkih Židova. Ishod je, nažalost, dobro poznat. Atomizacija društva i apatija, besperspektivnost i nezainteresiranost, slom društvenih vrijednosti i birokratizam te rađanje populističkih stranaka i ideologija neodoljivo danas podsjećaju na ambijent 1930-ih, koji je prouzročio najveće stradanje ljudi u povijesti čovječanstva. Posljedice suvremenoga imperijalnog kapitalizma (Arendt je pisala o imperijalizmu kao jednom od izvora totalitarizma), koji širenjem političke i ekonomske moći proizvodi nezadovoljstvo, inflaciju, raspad društva i otuđenost pojedinaca, usmjerenih sebi i zadovoljenju vlastite egzistencije, pozivaju na njezina upozorenja.

Otpor takvu stanju moguć je samo s pomoću vita activa, odnosno uključenjem u politička zbivanja, ali i okretanjem samoći kao dijalogu sa samim sobom, koji nam u vremenima kapitalističke užurbanosti i društvene odsutnosti pruža potrebno vrijeme da stanemo i razmislimo o tom da smo dio istog svijeta. Čitati Hannu Arendt nije samo imperativ struke nego i opće humanističke orijentacije ljudi, koji su, okrenuti sebi, tehnici i novcu, zaboravili da u mračnim vremenima jedino još čovjek kao univerzalni građanin svijeta može spriječiti nove ratove i masovna stradanja.

(izv. prof. dr. sc. Goran Sunajko, Odsjek za filozofiju Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu; njegova knjiga iz 2024. godine “Samotni šetač”, objavljena u nakladi Durieux, bavi se likom i djelom Jean-Jacquesa Rousseau)

PIŠE: GORAN SUNAJKO