Na javnom saslušanju 5. listopada 2026. čelnici njemačkih sigurnosno-obavještajnih službi upozorili su da se ostvarilo pogoršanje sigurnosnih prilika koje su godinu prije predviđali. Sabotaže, pokušaji napada, kibernetičke i informacijske operacije, prema njihovim procjenama, nisu samo mogući scenariji nego dio sadašnjeg sigurnosnog okružja. Njemačka zato raspravlja o znatnom jačanju sposobnosti svojih sigurnosno-obavještajnih službi, ali istodobno mora odgovoriti na pitanje kako proširiti njihove ovlasti uz djelotvoran demokratski nadzor. O toj temi ekskluzivno za Magazin Glasa Slavonije piše Josip Ćosić, vanjski suradnik, geopolitički i sigurnosni analitičar.

Kada su čelnici triju njemačkih saveznih obavještajnih službi u listopadu 2025. izišli pred Parlamentarno nadzorno tijelo Bundestaga, zajednička ocjena glasila je da Njemačka nije u ratu, ali više nije ni u miru. Predsjednik Savezne obavještajne službe BND Martin Jäger upozorio je da se granica između mira i rata sve više zamagljuje i da bi bilo pogrešno čekati 2029. kao godinu u kojoj bi ruska prijetnja tek trebala početi. “Već smo danas pod vatrom”, rekao je. Predsjednik Saveznog ureda za zaštitu ustava BfV Sinan Selen opisao je Rusiju kao agresivnu, ofenzivnu i sve skloniju eskalaciji te naglasio da Moskva ispituje reakciju protivnika. Martina Rosenberg, čelnica vojne sigurnosno-obavještajne službe, upozoravala je na sabotaže, dezinformacije, paleže i dronove iznad civilnih i vojnih objekata.

Rat ne čeka 2029.

Godinu poslije temeljna procjena nije promijenjena, ali je postala znatno konkretnija. Jäger je 5. listopada 2026. rekao da se pogoršanje predviđeno prethodne jeseni “ostvarilo u punom opsegu”. Rusiju je nazvao “najopasnijim protivnikom” Njemačke i upozorio da ni iz jedne druge države trenutno ne proizlazi tako izravna, sveobuhvatna i konkretna prijetnja. Selen je rekao da je ono što vojni scenariji procjenjuju kao prijetnju za 2029. za njegovu službu “već danas stvarnost”. Rosenberg je razliku sažela tvrdnjom da se prije govorilo o apstraktnoj ugrozi, a sada je riječ o “sasvim konkretnim napadima” na Saveznu Republiku Njemačku.

Usporedba dvaju saslušanja zato pokazuje da se nije toliko promijenila njemačka predodžba o vrsti prijetnje koliko procjena njezine neposrednosti. Ono što su službe 2025. opisivale kao proces eskalacije, godinu poslije potkrepljuju konkretnim slučajevima.

Tri službe pritom problem promatraju iz različitih smjerova: BND prati prijetnje iz inozemstva, BfV njihovo djelovanje unutar Njemačke, a BAMAD štiti Bundeswehr. Njihove se perspektive razlikuju, ali se u procjeni sadašnjeg sigurnosnog okružja sve više preklapaju.

Jäger je sadašnje stanje opisao izrazom “Schattenkrieg” - rat u sjeni. Time nije rekao da se Njemačka nalazi u konvencionalnom ratu s Rusijom. BND, naprotiv, trenutno nema indikacije da Rusija priprema veliki vojni napad na teritorij NATO-a, a 2029. za njemačko i savezničko vojno planiranje i dalje ostaje relevantna.

Problem je prostor između mira i otvorenog rata. U njemu se mogu kombinirati špijunaža, kibernetički napadi, sabotaže, informacijske operacije, zastrašivanje, regrutiranje posrednika i ograničena uporaba nasilja, a da se pritom izbjegne prag otvorenog međudržavnog sukoba.

Selen je upozorio da Rusija, uz klasičnu špijunažu, pokazuje spremnost na sabotaže, pa i na operacije usmjerene na usmrćivanje ljudi, a među posebno ugroženim područjima naveo je promet, obrambenu industriju i vojnu infrastrukturu. Govorio je i o osobama koje se za pojedinačne zadatke regrutiraju preko interneta i društvenih medija, ponekad za male novčane iznose i bez potpunog razumijevanja tko je stvarni nalogodavac.

Razlika između 2029. i sadašnjosti zato je važna. Prva se odnosi na procjene budućih ruskih vojnih sposobnosti i savezničke obrambene pripravnosti. Druga se odnosi na aktivnosti koje se, prema njemačkim službama, već odvijaju ispod praga otvorenog rata.

Leipzig je rubikon?

Najvažniji konkretan slučaj u njemačkoj procjeni jest pokušaj napada na zračnu luku Leipzig/Halle 4. kolovoza 2026. Njemačka vlada naknadno je odgovornost za pokušaj napada službeno atribuirala Rusiji, navodeći da obrazac djelovanja, policijska istraga i obavještajna saznanja zajedno vode tom zaključku. Takva državna atribucija, na temelju koje se oblikuju sigurnosna i vanjska politika, nije isto što i pravomoćno utvrđivanje kaznene odgovornosti pojedinaca. Istrage i pravni postupci i dalje traju.

Berlin je nakon Leipziga zatvorio ruski generalni konzulat u Bonnu, otkazao ugovor koji uređuje djelovanje Ruskog doma u Berlinu te najavio dodatne mjere, uključujući prijedloge novih europskih sankcija. Njemačka vlada naglašavala je da želi odgovoriti odlučno, ali bez nekontrolirane eskalacije.

Slučaj je ubrzo postao tema i na najvišoj diplomatskoj razini. Njemački ministar vanjskih poslova Johann Wadephul sastao se 26. rujna u New Yorku s ruskim kolegom Sergejem Lavrovom. Bio je to prvi bilateralni susret njemačkog i ruskog ministra vanjskih poslova od početka ruske invazije na Ukrajinu 2022. Wadephul je sigurnosnu zabrinutost nakon Leipziga naveo kao jedan od dvaju glavnih razloga za razgovor. Berlin je Moskvi želio izravno poručiti da neće prihvatiti daljnju hibridnu eskalaciju i da je spreman odgovoriti zajedno sa saveznicima. Ruska strana njemačku je atribuciju odbacila.

Devet dana poslije Jäger je pred Bundestagom Rusiju nazvao najopasnijim protivnikom Njemačke. Iz te kronologije ne može se zaključiti da je Leipzig prouzročio promjenu BND-ove procjene. Može se, međutim, zaključiti da se saslušanje održavalo u trenutku kada je pitanje hibridnih napada već postalo ozbiljno bilateralno pitanje Berlina i Moskve.

Leipzig zato možda nije Rubikon u smislu dokazanog početka nove faze sukoba. Za Berlin je, međutim, postao događaj nakon kojega se mogućnost nasilnih hibridnih operacija više ne razmatra samo kao scenarij.

Jäger je povukao još jednu važnu granicu. BND trenutno nema indikacije velikog ruskog napada na NATO, ali Jäger smatra mogućima ruske vojne aktivnosti niskog intenziteta, osobito na Baltiku. U tom je kontekstu upozorio da se ne mogu isključiti ni operacije pod lažnom zastavom - prikrivene aktivnosti osmišljene tako da odgovornost bude pripisana drugom akteru.

To nije tvrdnja da je Moskva donijela odluku o izvođenju takve operacije. Važno je razlikovati tri razine Jägerove procjene: BND nema indikacije velikog ruskog napada na NATO, moguće su vojne aktivnosti niskog intenziteta, a operacije pod lažnom zastavom ne mogu se isključiti.

Procjena dolazi nakon godine u kojoj su pojedini incidenti već izazvali formalnu reakciju NATO-a. Nakon što su ruski dronovi 10. rujna 2025. povrijedili poljski zračni prostor, Poljska je zatražila konzultacije prema članku 4. Sjevernoatlantskog ugovora. Trinaest dana poslije isto je učinila Estonija nakon što su tri naoružana ruska MiG-31 više od deset minuta bila u njezinu zračnom prostoru. Bilo je to osmo i deveto formalno pozivanje na članak 4. od osnutka NATO-a; do početka listopada 2026. nije bilo novoga. Nakon poljskog incidenta NATO je pokrenuo Eastern Sentry radi jačanja obrambenog položaja duž istočnog krila.

Ni u tim slučajevima ne treba izjednačiti identitet letjelice i namjeru. U pojedinim incidentima pouzdano je utvrđeno da je riječ o ruskoj letjelici, ali iz toga još ne slijedi da je jednako pouzdano utvrđena namjera konkretne povrede zračnog prostora.

Još je veći oprez potreban kod neidentificiranih letjelica. Kopenhagen je koristan primjer. Nakon zatvaranja zračne luke u rujnu 2025. postojale su ozbiljne sumnje na mogući hibridni incident, ali danska policija nakon devetomjesečne istrage nije pronašla dovoljno dokaza da potvrdi čak ni da su opaženi objekti doista bili dronovi.

Takav slučaj pokazuje dvije stvari. Neizvjesnost sama može proizvesti stvarne posljedice: za privremeno zaustavljanje zračne luke nije potrebno uništiti pistu ako nadležni više ne mogu jamčiti sigurno odvijanje prometa. Istodobno, zajednički učinak različitih incidenata nije dokaz da su zajednički planirani. Za takav zaključak potrebni su podatci o nalogodavcima, financiranju, komunikaciji, izvršiteljima ili operativnoj koordinaciji.

Njemačke službe upozoravaju na problem ponavljanja. Selen je već 2025. govorio o ruskom “ispitivanju reakcije protivnika”, a Jäger sada upozorava na stvaranje “nove normalnosti”. Ponavljanje incidenata može potaknuti institucionalnu prilagodbu NATO-a, ali istodobno može pomicati granicu onoga što se počinje prihvaćati kao uobičajeno sigurnosno okružje.

Povjerenje je meta

Rosenberg je možda najjasnije objasnila zašto njemačke službe takve aktivnosti ne promatraju samo kroz iznos materijalne štete. Prema njezinoj procjeni, cilj je narušiti povjerenje ljudi u sposobnost države da ih zaštiti, širiti nesigurnost, sniziti moral pripadnika Bundeswehra, podijeliti društvo i naposljetku pogoditi demokratske strukture. U njezinu izlaganju povezuju se fizička i psihološka dimenzija prijetnje. Uz dezinformacije i kibernetičke napade navela je dronove u Leipzigu i slučajeve sabotaže na brodovima njemačke mornarice. Za te slučajeve sabotaže javno nije utvrđen strani nalogodavac. Rosenbergina je poanta šira: nepovjerenje i osjećaj nesigurnosti mogu biti instrumenti pritiska kao i fizički napad.

To ne znači da svaki slučaj sabotaže, svaki kibernetički incident i svaka dezinformacija imaju isti cilj ili istog nalogodavca. Ali logika koju opisuju njemačke službe šira je od uništavanja objekta: protivnik može imati korist i ako građani zaključe da ih država ne može zaštititi, da institucije ne znaju što se događa ili da se međusobno više ne mogu pouzdati jedni u druge.

Zato Rosenberg otpornost ne svodi na vojsku i sigurnosne službe. Kao snažan odgovor na prijetnju opisuje društvo koje se ne da podijeliti, vjeruje pravnoj državi i institucijama, podnosi promjene, ostaje kritično i ne prihvaća jednostavne odgovore na složene probleme.

Povjerenje u demokratsku državu nije isto što i poslušnost. Građanin može biti protiv slanja oružja Ukrajini, zahtijevati pregovore s Moskvom, protiviti se većoj obrambenoj potrošnji ili kritizirati rad sigurnosnih službi. Takvo političko neslaganje samo po sebi nije sigurnosna prijetnja. Granica se prelazi kada strani akter pokušava politički proces prikriveno mijenjati obmanom, zastrašivanjem, nasiljem ili tajno financiranim djelovanjem. Demokratska otpornost zato mora istodobno štititi društvo od vanjskog upletanja i prostor u kojem građani slobodno mogu biti protiv politike vlastite države.

Ideja da se protivnikove unutarnje slabosti mogu koristiti protiv njega nije nova. George F. Kennan u “Dugom telegramu” iz Moskve 1946. opisivao je sovjetski pogled na unutarnje napetosti zapadnih društava i zaključivao da će Moskva nastojati koristiti njihove političke i društvene proturječnosti u vlastitu korist.

To ne znači da današnju Rusku Federaciju treba poistovjetiti sa Sovjetskim Savezom niti da postoji nepromijenjen plan koji traje osamdeset godina. Ideologija, institucije, međunarodno okružje i tehnologija bitno su se promijenili. Relevantna je uža povijesna poveznica: strani akter ne mora stvoriti unutarnju podjelu da bi je mogao prepoznati, produbiti i iskoristiti.

Američke procjene sovjetskih “aktivnih mjera” iz hladnog rata među instrumentima su navodile dezinformacije, krivotvorine, agente utjecaja i druge prikrivene političke operacije. Riječ je o američkim procjenama sovjetskih metoda, a ne o sovjetskoj službenoj doktrini, ali one pokazuju da djelovanje ispod praga otvorenoga vojnog sukoba ima dugu povijest.

U suvremenom ruskom strateškom diskursu sličnu pozornost privukao je članak načelnika Glavnog stožera Valerija Gerasimova iz 2013. o zamagljivanju granica rata i mira i važnosti nevojnih sredstava u suvremenim sukobima. Na Zapadu je često nazivan “Gerasimovljevom doktrinom”, premda nije riječ o službenoj doktrini.

Povijesni i strateški dokumenti mogu pomoći razumjeti obrasce razmišljanja i djelovanja. Ne mogu dokazati odgovornost za konkretan dron, sabotažu ili kibernetički napad. Za to su potrebni dokazi o konkretnom događaju.

Njemačka rasprava ne zaustavlja se na procjeni prijetnje. Sva tri čelnika službi tvrde da se njihove pravne i tehničke mogućnosti moraju prilagoditi novom okružju. Selen budući smjer BfV-a opisuje trojstvom “Disruption, Detektion und Prävention” - ometanje, otkrivanje i prevencija. Otkrivanje ostaje temeljna obavještajna zadaća, ali čelnici službi tvrde da u pojedinim situacijama više nije dovoljno samo znati da se napad priprema.

Bundestag je 24. rujna u prvom čitanju raspravljao o opsežnoj reformi zakona koji uređuju BND i BfV. Prijedlog predviđa jačanje sposobnosti u kibernetičkom prostoru i, pod zakonom određenim uvjetima, nove mogućnosti aktivnog djelovanja.

Ovlasti dviju službi pritom nisu jednake. BND bi, uz posebne ovlasti za neposredne opasnosti koje otkrije tijekom obavještajnog rada, u zakonom određenim situacijama mogao i proaktivno djelovati radi zaustavljanja prijetnje - primjerice onesposobljavanjem infrastrukture državnih hakerskih skupina. BfV-u se predviđa uži model prikrivenog djelovanja usmjerenog na predmete, bez primjene prisile prema osobama i pod posebno određenim uvjetima. Fizička prisila prema osobama ostala bi isključena za obje službe, a aktivne mjere podlijegale bi neovisnom nadzoru.

Potreba za prilagodbom nije teško razumljiva. Rosenberg je pred Bundestagom podsjetila da je prethodni zakon o vojnoj službi potjecao iz 2004., tri godine prije pojave prvog iPhonea, dok su današnje mogućnosti umjetne inteligencije tada pripadale području znanstvene fantastike. Njezina je služba tijekom 2026. već dobila novi zakonski okvir.

Ali iz ozbiljnosti prijetnje ne slijedi da je svaka predložena nova ovlast nužna, učinkovita i proporcionalna. To su zasebna pitanja o kojima mora odlučivati zakonodavac.

Njemačka rasprava zato otvara pitanje relevantno i za druge europske države. U pojedinim članicama Europske unije temeljni zakonski okvir sigurnosno-obavještajnog sustava star je već dva desetljeća, pa se postavlja pitanje koliko su takvi propisi prilagođeni prijetnjama i tehnologijama koje u vrijeme njihova donošenja nisu postojale u današnjem obliku.

Njemačka rješenja pritom nisu nužno model za druge države; njihove ustavne tradicije, organizacija službi i sustavi nadzora razlikuju se. Ali pitanje periodičnog preispitivanja zakonskih ovlasti i mehanizama nadzora zajedničko je svim demokracijama suočenima s tehnološki promjenjivim prijetnjama.

Obrana demokracije

Širenje sposobnosti službi otvara drugo pitanje: tko i kako nadzire njihovu uporabu? Njemački prijedlog predviđa i preuređenje neovisnog nadzora. Vlada tvrdi da će objedinjavanje dijela kontrolnih funkcija u Neovisnom kontrolnom vijeću učiniti nadzor učinkovitijim. Organizacije koje se bave zaštitom građanskih i digitalnih prava upozoravaju, međutim, da neke predložene ovlasti duboko zadiru u temeljna prava i da se istodobno mijenjaju postojeći mehanizmi kontrole.

Izbor nije između tvrdnje da službe moraju dobiti sve što traže jer je prijetnja ozbiljna i tvrdnje da im nove sposobnosti ne treba dati jer mogu biti zloupotrijebljene. Demokratska država mora odgovoriti na oba izazova.

Ako službe dobivaju tehnički složenije i invazivnije sposobnosti, nadzorna tijela moraju moći razumjeti tehnologiju koju nadziru, provjeriti razloge za poduzimanje mjera i utvrditi jesu li ovlasti korištene zakonito i proporcionalno. Građanima istodobno mora biti dostupna djelotvorna pravna zaštita ako su neopravdano pogođeni. Širenje sposobnosti službi zahtijeva odgovarajuće jačanje sposobnosti njihova nadzora.

Isto vrijedi za širu raspravu o stranom utjecaju. Podudarnost nečijeg mišljenja s ruskim interesima nije dokaz da ta osoba djeluje za Rusiju. Domaće nezadovoljstvo ima domaće uzroke čak i kada ga strani akter pokušava iskoristiti. Ako država svaku kritiku vlastite politike proglasi rezultatom neprijateljskog utjecaja, može sama proizvesti upravo ono nepovjerenje koje želi smanjiti.

Zato je možda najvažnija poruka njemačkog saslušanja šira od same obavještajne procjene Rusije. Obrana zemlje danas povezuje vojnu pripravnost, zaštitu infrastrukture, kibernetičku sigurnost, sposobnost službi i otpornost društva. Ali demokratska otpornost nije samo sposobnost izdržati pritisak izvana. Ona podrazumijeva i institucije koje djeluju pouzdano, otvorenu političku raspravu, mogućnost kritike i nadzor nad onima kojima država daje tajne i snažne ovlasti. Povjerenje koje država traži od građana mora potvrđivati načinom na koji ih štiti i odgovara za svoje postupke.