RAFALE HRVATSKA
Kako smo stvarali vojsku, ušli u NATO i postali suvremena oružana sila: Velike ambicije su realne, opravdane i ostvarive
U trećem, i završnom, nastavku feljtona Ivica Mandić, vojni komentator, umirovljeni načelnik Centra za obrambene i strateške studije Hrvatskog vojnog učilišta u Zagrebu, pojašnjava financijske aspekte modernizacije OSRH-a, položaj u regiji i prema susjedima, komentira odnose predsjednika i premijera te zaključuje temu osvrtom na budućnost Hrvatske vojske.
4.3. Financijski okvir i uvjeti ostvarivosti: Procjenjuje se da potpuni operativni potencijal opisane arhitekture do 2035. godine zahtijeva investicije u rasponu od 4 do 6 milijardi eura, raspoređene kroz desetogodišnje razdoblje. Hrvatska pritom može koristiti europske financijske instrumente - Europski obrambeni fond raspoloživog proračuna od 7,3 milijarde eura te inicijativu SAFE sa 150 milijardi eura potpore Europske unije za zajedničku nabavu, uz projekte vojne mobilnosti u sklopu Instrumenta za povezivanje Europe (CEF).
Ostvarivost te ambicije ovisi o tri uvjeta. Prvi je održivost financiranja: rast s trenutačnih 2,08 % na ciljanih 5 % BDP-a do 2035. zahtijeva politički konsenzus koji nadilazi pojedinačne izborne cikluse. Drugi je ljudski resurs: suvremena oprema traži obučene posade, mehaničare i funkcionalnu pričuvu, a temeljna vojna obuka uvedena 2025. godine tek je početni korak, ne zamjena za dugogodišnji profesionalni kadar. Treći je integracija: ciljana arhitektura mora funkcionirati kao slojevita, umrežena cjelina, a ne kao skup pojedinačno nabavljenih platformi - Rafale bez punog kompleta raketa Meteor i STRATUS ostaje izuzetno skup lovac, ali ne i A2/AD instrument; HIMARS i Chunmoo bez pune palete streljiva ostaju moderno topništvo, ali ne i strateška platforma; korvete ili fregate bez sustava VLS i integracije sa STRATUS raketama ostaju plovni objekti, ali ne i A2/AD čvorovi.
Ključan preduvjet ostvarenja ove ambicije jest i formalni strateški dokument koji trenutačno nedostaje: Vojna strategija Republike Hrvatske, čije bi donošenje trebalo prethoditi, a ne slijediti, pojedinačnim nabavama, kako bi cijela arhitektura do 2035. bila rezultat koherentnog planiranja, a ne zbroja prilika koje su se pojavile na tržištu naoružanja.
SILA U REGIJI
5. i 6. Možemo li postati vodeća regionalna sila?: Odgovor ovisi o definiciji i, ponovno, o razlikovanju sadašnjosti od ciljanog stanja. Ako je mjerilo brojnost pješaštva, tenkova i topništva u aktivnom mirnodopskom sastavu, Hrvatska Srbiju danas ne dostiže, a razlika se u kratkom roku neće zatvoriti. Ako je mjerilo kvaliteta, interoperabilnost i savezničko umrežavanje, Hrvatska već sada, u 2026. godini, ima prednost u zrakoplovstvu zahvaljujući statusu članice NATO-a, a tu prednost postupno stječe i u kopnenim snagama dolaskom Leoparda, HIMARS-a i Chunmoo sustava. Zagreb je izrazio aspiraciju da postane regionalni sigurnosni lider zapadnog Balkana (OSW, 2025), i tu ambiciju realno je čitati u užem, kvalitativnom smislu.
Puni odgovor na pitanje o regionalnom vodstvu, međutim, moguć je tek u kontekstu ciljane arhitekture do 2035. godine opisane u prethodnom poglavlju. Ako se ta arhitektura - integrirani slojevi kopnenog, pomorskog, zračnog, ISR i kibernetičkog odvraćanja - doista ostvari u planiranom opsegu i uz odgovarajuću financijsku i institucionalnu potporu, Hrvatska bi do 2035. mogla raspolagati jednim od najučinkovitijih regionalnih sustava odvraćanja nerazmjernih vlastitoj veličini, oslonjenim na jedinstvenu geografsku prednost jadranskog arhipelaga. To, važno je ponoviti, nije opis sadašnjeg stanja ni zajamčen ishod, nego deklarirana i teorijski utemeljena ambicija čije je ostvarenje uvjetovano održivošću financiranja, kvalitetom ljudskih resursa i - što ovaj esej posebno naglašava - postojanjem formalnog strateškog dokumenta koji danas nedostaje.
Vrijedi dodati i širi teorijski oprez: analitička literatura o naravi rata upozorava da tehnološka nadmoć sama po sebi ne jamči strateški uspjeh te da protivnik uvijek pronalazi sljedeći potez - jeftini dron koji uništava tenk vrijedan milijune ilustracija je te logike iz rata u Ukrajini (Flynn i dr., 2026). Hrvatska modernizacija, uključujući i ciljanu arhitekturu do 2035., stoga ne smije počivati na pretpostavci da će nabavljena tehnološka nadmoć sama po sebi trajno riješiti sigurnosnu jednadžbu; mora biti popraćena doktrinarnom fleksibilnošću što imanentno mijenja stratešku kulturu OS RH (časnici i dočasnici nisu poslušnici, nego lojalni pripadnici OS RH, čija je prva zadaća da misle i govore istinu), te svijesti da se, prema klasičnoj distinkciji prirode i karaktera rata, mijenjaju sredstva i oblici ratovanja, dok temeljni elementi sukoba - nasilje, neizvjesnost, politička svrhovitost - ostaju postojani (Mandić, 2015, 2016).
7. Trebamo li prijetnje iz Srbije shvatiti ozbiljno?: Odgovor je dvoslojan: kapacitete treba shvatiti ozbiljno, namjere procijeniti s mjerom. Kapaciteti su stvarni - Srbija ulaže oko 2,6 % BDP-a u obranu (N1, 2026a), nabavlja sustave dugog dometa i otvoreno najavljuje nastavak, uključujući, prema Vučićevoj izjavi, dogovor s Uzbekistanom o pripremi vlastite proizvodnje balističkih raketa dugog dometa u roku od godinu dana (Net.hr, 2026) - riječ je o izjavi političara, a ne o potvrđenom razvojnom programu, pa je tako i treba čitati. Politička retorika također nije bezazlena: Milanović navodi da Vučić govori o navodnom planu Hrvatske, Albanije i Kosova da napadnu Srbiju, što hrvatski predsjednik smatra besmislenim (Glas javnosti, 2026), dok je istodobno sam upozoravao da Srbija ima ofenzivno oružje srednjeg dometa kakvo nema nijedna druga europska država (HRT, 2026c) - ocjenu koju valja tretirati kao političku, ne kao provjerenu vojno-stručnu procjenu.
Izravan oružani napad na članicu NATO-a i EU-a bio bi, međutim, strategijski i politički vrlo skup potez, a Srbija istodobno gradi vezu s Francuskom kroz kupnju Rafalea i formalno održava vojnu neutralnost uz deklariranu težnju prema EU-u. Vjerojatniji od klasičnog napada ostaju hibridni pritisci - a upravo je to područje u kojem hrvatska ranjivost nadilazi bilateralni odnos sa Srbijom. Hrvatska, kao članica EU-a i NATO-a uključena u regionalne energetske i informacijske tokove, dijeli obrasce izloženosti sa svim susjedima: kibernetičke kampanje, manipulaciju informacijama i pokušaje utjecaja kroz mrežu lokalnih i transnacionalnih medija, uz rastući broj ozbiljnih kibernetičkih napada na državne institucije koje bilježi Sigurnosno-obavještajna agencija (Nacionalni centar za kibernetičku sigurnost [NCSC-HR], 2025). Politička destabilizacija i utrka u naoružanju koje povećavaju regionalnu napetost stoga su realniji rizik od izravnog sukoba - a odgovor na njih nije samo vojna oprema nego društvena otpornost, medijska pismenost, zaštita kritične infrastrukture i stalna diplomatska komunikacija.
Redukcija cijele rasprave na bilateralni hrvatsko-srpski narativ ionako je doktrinarno siromašna: hrvatska obrambena arhitektura, i sadašnja i ona ciljana za 2035. godinu, mora biti dimenzionirana prema kolektivnoj NATO obrani i prijetnjama iz više smjerova, te hrvatskim nacionalnim interesima i ciljevima, a ne prema jednoj susjednoj državi. Ne smije se uopće “odgovarati” na neke buduće nabave Srbije, trebaju se izgraditi vlastite sposobnosti koje će osigurati ostvarenje hrvatskih nacionalnih ciljeva ma što god Srbija činila ili ne činila.
Europski kontekst dodatno komplicira izračun: američka administracija razmatra smanjenje broja vojnika u Europi za oko 25.000, europsko povjerenje u pouzdanost američke sigurnosne garancije opada, a rasprave o europskom nuklearnom kišobranu - francuskom i britanskom arsenalu kao mogućoj zamjeni za oslabljeno “prošireno odvraćanje” SAD-a - postale su ozbiljnija tema nego ikad u post-hladnoratovskom razdoblju (Munich Security Conference, 2025). To je okvir unutar kojeg treba čitati i regionalnu utrku u naoružavanju: ne kao izoliranu hrvatsko-srpsku dinamiku, nego kao dio šireg europskog prilagođavanja svijetu u kojem se američka sigurnosna garancija više ne smatra automatskom.
8. Dvije jasno razdvojene faze: Hrvatska danas gradi respektabilnu obrambenu arhitekturu u dvije jasno razdvojene faze: sadašnje stanje 2026. godine te ciljano stanje 2035. godine, kada bi integrirana A2/AD arhitektura trebala povezati kopnenu, pomorsku, zračnu, ISR i kibernetičku domenu u koherentan sustav odvraćanja. To razdvajanje nije akademska formalnost, nego preduvjet poštene javne rasprave: opisivanje ambicije 2035. kao da je već ostvarena stvarnost sustavno bi obmanjivalo javnost o stvarnoj hrvatskoj obrambenoj spremnosti danas, dok bi obrnuto - svođenje rasprave isključivo na sadašnje, još uvijek ograničeno stanje - podcijenilo ozbiljnost i vjerodostojnost dugoročnog plana koji Hrvatska danas provodi.
Moj je dojam da hrvatska javnost prečesto raspravu svodi na usporedbu pojedinačnih platformi - “naši Rafalei protiv njihovih”, “naši tenkovi protiv njihovih” - dok je stvarno pitanje jesu li ti sustavi integrirani u koherentnu doktrinu, imaju li dovoljno streljiva, obučenih posada i pričuve, te postoji li politički konsenzus koji tu izgradnju održava kroz smjenu vlada i predsjednika do 2035. godine. Odgovor na to posljednje pitanje danas je, nažalost, djelomično negativan - ponajviše zbog nedostatka formalne Vojne strategije te zbog institucionalnih trvenja opisanih u sljedećem poglavlju.
STALNI NESPORAZUMI
9. Šteti li sukob Milanović - Plenković funkcioniranju i ugledu OSRH-a?: U lipnju i srpnju 2026. izbio je sukob oko sudjelovanja pripadnika Počasno-zaštitne bojne na vojnom mimohodu u Parizu za Dan pada Bastille. Ministar obrane Anušić potpisao je odluku o odlasku pozivajući se na Zakon o obrani, a predsjednik Milanović izdao je zapovijed da vojska neće ići, tvrdeći da je prema Ustavu vrhovni zapovjednik jedini koji raspolaže Oružanim snagama (HRT, 2026a; Tportal, 2026c). Načelnik Glavnog stožera Tihomir Kundid našao se između dviju vlasti; Anušić tvrdi da je Kundid isprva odobrio odlazak, a zatim povukao odluku pod pritiskom predsjednika (N1, 2026b), dok je Plenković zatražio da načelnik postupi po odluci ministra, uz najavu gubitka povjerenja (Narod.hr, 2026). Vlada je na kraju umjesto vojnika poslala specijalnu policiju, koja je prošla mimohodom (HRT, 2026b; Index.hr, 2026).
Pravna ocjena nije jednoznačna. Faktograf zaključuje da je netočna Milanovićeva tvrdnja da vojska ne može otputovati bez njegove suglasnosti, jer o protokolarno-ceremonijalnim aktivnostima prema Zakonu o obrani odlučuje ministar (Faktograf, 2026). Analitičari Božo Kovačević i Mario Galić, s druge strane, upozoravaju da ni predsjednik ni premijer nisu potpuno u pravu, da postoje ustavne obveze obiju strana, te da bi konačnu riječ trebao dati Ustavni sud (Telegram, 2026). Preciznija analitička distinkcija razlikuje dva pravno različita sloja: zapovijed vojnim osobama o operativnoj suradnji načelno je u granicama predsjedničkih ovlasti, dok je nabava i raspolaganje opremom u isključivoj nadležnosti Vlade i MORH-a - distinkcija koju je i sam Plenković javno naglasio u povodu ranije epizode istog spora, vezane uz zabranu suradnje s izraelskom obrambenom industrijom.
Štetu treba promatrati na tri razine. Operativno, prema dostupnim izvorima, spor se odnosio na ceremonijalno sudjelovanje, a ne na operativno zapovijedanje, obuku, nabavu ili sudjelovanje u NATO-ovim zadaćama; nema naznaka da su njime ugrožene borbene sposobnosti. Rizik je ipak stvaran u dubljem smislu: ako načelnik Glavnog stožera može biti izložen dvojnom, sukobljenom pritisku i političkoj prijetnji smjenom, to narušava profesionalnu autonomiju vrha vojske.
Ugled u inozemstvu vjerojatnije je narušen. Saveznici primaju sliku države u kojoj se izvršna i predsjednička vlast javno spore oko toga tko smije uputiti mali ešalon na paradu - Plenković je izravno tvrdio da Milanović Hrvatsku time udaljava od saveznika (HRT, 2026b). Ne postoje, međutim, pouzdani javni podaci da je NATO formalno reagirao na ovaj konkretan slučaj, pa procjenu štete valja shvatiti kao razumnu pretpostavku, a ne utvrđenu činjenicu.
Institucionalna razina nosi najveću, dugoročnu štetu, i ovdje se spor o Parizu nadovezuje na stariji i dublji problem opisan u prvom poglavlju ovog eseja: izostanak Vojne strategije RH kroz gotovo dva desetljeća, uključujući čitav drugi Milanovićev mandat u kojem su proceduralne prepreke za njezino donošenje već bile uklonjene. Jedna kritička interpretacija formulira to kao paradoks institucionalnog “estoppela”: predsjednik koji propušta ispuniti vlastitu zakonsku obvezu istodobno se poziva na ovlasti vrhovnog zapovjednika kako bi blokirao ili usporio Vladine aktivnosti u obrambenom prostoru. Tu je ocjenu, valja reći pošteno, nužno čitati kao jednu, prilično oštro polemički intoniranu interpretaciju koju bi predsjednikovi savjetnici vjerojatno osporili tvrdnjom da je aktivacija ovlasti vrhovnog zapovjednika legitiman ustavni instrument neovisno o tome je li neki drugi dokument u međuvremenu izostao. Ono što, međutim, ostaje činjenično nesporno jest da sustav u kojem se svaki spor oko nadležnosti rješava suprotstavljenim javnim priopćenjima, a ne jasnim zakonskim pravilima ili odlukom Ustavnog suda, potkopava predvidljivost zapovjednog lanca - a upravo je predvidljivost ono što saveznici u NATO-u najviše cijene kod partnera s kojima planiraju zajedničke operacije desetljećima unaprijed, uključujući i realizaciju ciljane arhitekture do 2035. godine opisane u ovom eseju.
Zakon o obrani donesen je 2018. uz glasove i vladajućih i dijela oporbe (N1, 2026b), pa rješenje realno zahtijeva međustranački dogovor o preciznijem razgraničenju nadležnosti vrhovnog zapovjednika, Vlade, ministra i načelnika Glavnog stožera - ne pobjedu jedne strane nad drugom. Dok se ta granica ne povuče zakonski jasnije, svaki sljedeći spor ponovit će isti obrazac: štetu za ugled, neizvjesnost za saveznike i odgodu institucionalnog sazrijevanja koje bi trebalo pratiti brzinu s kojom OSRH danas raste u opremi - i koje će biti presudno za to hoće li ambiciozna arhitektura zamišljena za 2035. godinu doista biti ostvarena na vrijeme.
JAMAC ODVRAĆANJA
Zaokruživanje slike: Hrvatska vojska prošla je put od ratne improvizacije preko profesionalizacije i NATO-a do današnje najintenzivnije modernizacije u tri desetljeća. Kašnjenje se objašnjava kroničnim manjkom sredstava, odgođenim odlukama poput zamjene MiG-ova, niskom percepcijom prijetnje prije 2022. godine i - što ovaj esej posebno naglašava - širim europskim teorijskim kontekstom liberalnih teorija o kraju međudržavnog rata, revolucije u vojnim poslovima, teorije “novih ratova” i teorije asimetričnog ratovanja, koje su desetljećima opravdavale zapostavljanje konvencionalne obrane diljem kontinenta.
Danas, u 2026. godini, Hrvatska raspolaže začecima moderne kopnene vojske unutar dvije mehanizirane brigade, 12 borbenih zrakoplova Rafale uz nabave Leoparda, CAESAR-a, HIMARS-a i Chunmoo sustava u tijeku. Do 2035. godine, ako se ostvare deklarirane ambicije i osigura odgovarajuće financiranje, ta bi se arhitektura trebala nadograditi u integriranu A2/AD strukturu s raketama dosega do 1000 kilometara, raketnim korvetama ili fregatama, punim protuzračnim krovom i kontinuiranom zračnom ISR prisutnošću nad Jadranom. Te dvije slike - sadašnjost i ambicija - ne smiju se miješati u javnoj raspravi, jer svaka od njih zahtijeva drukčiju vrstu odgovornosti: sadašnjost zahtijeva točnost u opisivanju onoga što OSRH danas stvarno može, a ambicija zahtijeva politički konsenzus, financijsku disciplinu i formalni strateški dokument koji će tu izgradnju voditi do 2035. godine.
Prijetnju iz Srbije treba shvatiti ozbiljno kao rastući kapacitet i politički retorički pritisak, ali bez panike - članstvo u NATO-u ostaje najjači jamac odvraćanja, premda ni ono, u doba preispitivanja američke posvećenosti savezu, više nije posve neupitno. Spor predsjednika i premijera vjerojatno ne ugrožava izravno operativne sposobnosti OSRH-a danas, ali šteti ugledu u inozemstvu i otkriva stariju, strukturnu prazninu - nedostatak Vojne strategije RH - koju je potrebno popuniti prije nego što se pojavi spor s ozbiljnijim posljedicama, i prije nego što ta praznina ugrozi realizaciju ambicije postavljene za 2035. godinu. n
