U Zagrebu se početkom prosinca ove godine održava tradicionalni, već XVIII. Međunarodni znanstveno-stručni simpozij gospodarenja otpadom. S obzirom na sve što se zbiva posljednjih tjedana, jedan takav skup dolazi u pravi trenutak...

HRVATSKA I EUROPA

Što nam može reći u najavljenom simpoziju, koje su glavne teme, koji sudionici, predavači, gosti... upitali smo Lanu Krišto, stručnjakinju za zaštitu okoliša, direktoricu i vlasnica tvrtke Mundo Melius d.o.o. iz Zagreba te predsjednicu Hrvatske udruge za gospodarenje otpadom (HUGO).

LANA KRIŠTO
Predsjednica Hrvatske udruge za gospodarenje
otpadom (HUGO)

- Od 7. do 9. prosinca 2026. u Zagrebu organiziramo XVIII. Međunarodni znanstveno-stručni simpozij gospodarenja otpadom, koji ima dugu tradiciju, još od 1990. godine. Cilj nam je i ove godine okupiti stručnjake, znanstvenike, predstavnike gospodarstva, komunalnih društava i institucija kako bismo razmijenili iskustva i pokušali pronaći konkretna rješenja za probleme s kojima se svakodnevno susrećemo u ovom sektoru. Prijave sažetaka završile su krajem rujna, a trenutačno još usuglašavamo program i razgovaramo s pojedinim pozvanim predavačima, tako da konačan popis svih izlagača još nemamo. Posebno se nadamo da će nam se pridružiti predsjednik Međunarodne udruge za kruti otpad (ISWA), James Law. Očekujemo i ugledne goste iz Sjeverne Makedonije, Danske, Mađarske, Srbije, Bosne i Hercegovine, Francuske i Švedske. Želja nam je čuti njihova iskustva i saznati kako se u njihovim zemljama nose s ilegalnim tokovima otpada, kriminalom u sektoru otpada i problemima institucionalnog nadzora. Uz tu temu razgovarat ćemo o učinkovitosti odvojenog prikupljanja, ulozi umjetne inteligencije i digitalizacije, energetskoj oporabi, mikroplastici, odgovornosti proizvođača, kružnom gospodarstvu i klimatskim promjenama. Treba nam bolja suradnja, razmjena informacija i učinkovitiji mehanizmi kontrole. Naš je cilj da simpozij ne ostane samo na raspravama nego da pridonese konkretnim promjenama u praksi.

Kako se u svijetu provodi zbrinjavanje, recikliranja i općenito gospodarenje otpadom, napose u razvijenim zemljama, koje također imaju probleme...?

- Gomilanje otpada nije samo hrvatski problem nego posljedica načina na koji suvremeno društvo proizvodi i troši. Predugo smo funkcionirali prema načelu proizvedi, potroši i odbaci, a sada se suočavamo s posljedicama takvog pristupa. Razvijene zemlje imaju kvalitetnije sustave odvojenog prikupljanja, recikliranja, obrade i nadzora, ali ni one nisu potpuno riješile problem. Prema mojem mišljenju, najvažnije je početi od sprječavanja nastanka otpada. Najbolji je otpad onaj koji uopće nije nastao. Nakon toga dolaze ponovna uporaba, popravak proizvoda, recikliranje i drugi oblici oporabe. Odlaganje bi trebalo biti posljednja mogućnost. Posebno zabrinjava kriminal u sektoru otpada. Ondje gdje postoje velike količine otpada, visoki troškovi propisane obrade i mogućnost izbjegavanja zakonskih obveza otvara se prostor za nezakonitu zaradu. Ako netko otpad prikazuje kao obrađen, a zapravo ga nezakonito odlaže ili ga prevozi protivno propisima, trošak takvog postupanja na kraju snose društvo, građani i okoliš. Takve pojave ne smijemo promatrati samo kao pojedinačne prekršaje. Potrebni su nam bolja sljedivost otpada od njegova nastanka do konačne obrade, kvalitetna evidencija tokova, učinkovit inspekcijski nadzor i suradnja institucija, uključujući prekograničnu suradnju. Pritom ne treba sve sudionike sektora stavljati u isti položaj. Postoje brojna odgovorna poduzeća i stručnjaci koji posluju u skladu s propisima. Njih treba zaštititi od nelojalne konkurencije onih koji profit ostvaruju zaobilaženjem zakona. Zakonito gospodarenje otpadom mora biti pravilo, a ne poslovni nedostatak u odnosu prema onima koji ne poštuju pravila.

DAVOR KOVACEVIC/HINA

TRANZICIJA JE MOGUĆA

Otpad je u Hrvatskoj glavna medijska vijest posljednjih tjedana.... Slučaj s odlaganjem uvezenog i nelegalnog otpada u Gospiću u središtu je zanimanja, no sad se "otkrivaju" i druge nelegalne deponije diljem Hrvatske (najnovije u Sisku) pa je otpad postao faktor političkog prepucavanja i međusobnog optuživanja za propuste... Kako efikasno i sigurno obavljati sanaciju većih ekoloških incidenata?

- Hrvatska je posljednjih godina napravila određene pomake u odvojenom prikupljanju otpada i razvoju sustava gospodarenja, ali i dalje imamo ozbiljne izazove. To se odnosi na kapacitete za obradu pojedinih vrsta otpada, neujednačenu učinkovitost sustava, nedostatke u nadzoru i odgovornosti te, naravno, na ilegalna odlagališta i nezakonito postupanje s otpadom. Građani s pravom očekuju da otpad koji su razvrstali bude pravilno obrađen i da ne završi na nekoj nelegalnoj lokaciji. Ako se to dogodi, narušava se povjerenje u cijeli sustav i ljudi počinju sumnjati ima li njihovo odvajanje otpada uopće smisla. Zato moramo osigurati transparentnost cijelog procesa i znati što se s otpadom događa nakon što napusti kućanstvo ili poslovni prostor. Slučajevi poput onih koji su posljednjih mjeseci dospjeli u javnost pokazuju koliko je važno brzo utvrditi činjenice i odgovornost. Ne smijemo dopustiti da se ozbiljni ekološki problemi pretvore isključivo u političko prepucavanje. Odgovornost se mora utvrđivati na temelju dokaza, stručnih analiza i rezultata nadzora, neovisno o tome tko je u konkretnom slučaju odgovoran. Kod većih ekoloških incidenata nužno je brzo reagirati, utvrditi vrstu i količinu otpada, ispitati moguće onečišćenje tla, vode i zraka te procijeniti rizik za zdravlje ljudi. Nakon toga treba izraditi plan sanacije, sigurno ukloniti ili obraditi otpad i pratiti stanje okoliša nakon provedenih mjera. Želim posebno naglasiti da sanacija ne smije značiti samo premještanje problema s jedne lokacije na drugu. Moramo znati kamo je otpad odvezen, tko ga je preuzeo i je li s njim postupano na propisan način. Ako to ne možemo dokazati, problem zapravo nismo riješili. Jednako je važno utvrditi odgovornost za nastalu štetu i troškove sanacije. Kada je odgovorna osoba ili tvrtka poznata, potrebno je primijeniti zakonske mehanizme kako bi troškovi bili naplaćeni od odgovornih, umjesto da automatski postanu teret građana.

Europska unija i gospodarenje otpadom, kakva je tu situacija?

- Europska unija usmjerava države članice prema kružnom gospodarstvu, smanjenju nastanka otpada, ponovnoj uporabi i recikliranju, uz postupno smanjivanje odlaganja. Cilj je da se do 2035. godine na odlagališta odlaže najviše 10 posto komunalnog otpada, a ciljna stopa recikliranja komunalnog otpada je 65 posto. Poruka je jasna: odlagališta bi trebala biti posljednja i najmanje poželjna opcija u sustavu gospodarenja otpadom. Prema informacijama Europske komisije, u tijeku je izrada BREF dokumenta za odlagališta, odnosno referentnog dokumenta koji opisuje najbolje raspoložive tehnike i služi kao stručna podloga za smanjenje utjecaja određenih djelatnosti na okoliš. Postavlja se pitanje kako pomiriti politiku koja odlaganje želi svesti na najmanju moguću mjeru s istodobnim razvojem regulatornog okvira koji detaljno uređuje upravo tu djelatnost. Naravno, izrada takvog dokumenta sama po sebi ne znači da Europska unija odustaje od smanjivanja odlaganja. Odlagališta će još neko vrijeme biti potrebna za otpad koji se ne može spriječiti, ponovno uporabiti ili kvalitetno oporabiti. Potrebno je osigurati da ona koja rade budu što sigurnija za okoliš, uz kontrolu emisija, zaštitu tla i voda te odgovarajući nadzor. Ipak, smatram da je važno otvoriti pitanje dugoročne perspektive: ako želimo odlaganje svesti na minimum, tada se najbolja raspoloživa tehnika ne bi trebala promatrati samo kao način da odlagališta rade prihvatljivije, nego i kao dio prijelaznog rješenja u sustavu koji se postupno treba sve manje oslanjati na njih. Smatram da su europski ciljevi potrebni jer bez jasnog smjera i rokova nema ni ozbiljnog napretka. Međutim, nije dovoljno ciljeve prepisati u zakone i strategije. Potrebno je osigurati da se oni mogu ostvariti u praksi, a to znači ulagati u infrastrukturu, osigurati kvalitetno odvojeno prikupljanje, razvijati kapacitete za obradu i stvoriti stabilno tržište za reciklirane materijale.

Za Hrvatsku je posebno važno da ne mjerimo uspjeh samo količinom odvojeno prikupljenog otpada. Trebamo znati koliko se tog otpada doista reciklira, koliko se materijala vraća u proizvodnju i koliko se smanjuje potreba za odlaganjem. Tek tada možemo govoriti o stvarnom napretku prema kružnom gospodarstvu. Europske ciljeve moramo provoditi uz uvažavanje naših uvjeta i mogućnosti, ali bez odustajanja od standarda zaštite okoliša. Potrebni su nam dugoročno održiva rješenja, stručni kadar, odgovarajuća ulaganja i bolja koordinacija državne i lokalne razine. U suprotnom ćemo imati ambiciozne ciljeve na papiru, a premalo stvarnih promjena na terenu.

U širem i dubljem kontekstu problematike gospodarenja otpadom, ali i ekologije općenito, uključujući i klimatske promjene, je li zelena tranzicija o kakvoj se priča godinama uopće moguća i u cijelosti provediva opcija ili zasad još uvijek ostaje više u domeni teorije nego prakse? Vaš završni komentar?

- Vjerujem da je zelena tranzicija moguća, ali ne vjerujem u brza i jednostavna rješenja. Tehnologije i znanje postoje, no problem je u tome koliko smo spremni mijenjati način proizvodnje, potrošnje i upravljanja resursima. Ne možemo neograničeno povećavati potrošnju, stvarati sve veće količine otpada i očekivati da ćemo sve posljedice ukloniti recikliranjem. Gospodarenje otpadom izravno je povezano s klimatskim promjenama jer odlagališta mogu biti izvor emisija metana, a proizvodnja novih materijala troši energiju i prirodne resurse. Sprječavanje nastanka otpada, ponovna uporaba i kvalitetno recikliranje zato imaju važnu ulogu i u smanjenju pritiska na klimu. Ipak, zelena tranzicija ne smije se svesti na deklaracije, strategije i političke poruke. Potrebni su mjerljivi rezultati i odgovornost za njihovo ostvarenje. Svako tehnološko rješenje treba procjenjivati prema stvarnim učincima na okoliš, potrošnji energije, emisijama, troškovima i količini ostatnog otpada. Ne postoji jedna tehnologija koja može riješiti sve probleme. Energetska oporaba može imati svoju ulogu kod ostatnog otpada koji nije moguće kvalitetno reciklirati, ali ne smije postati zamjena za sprječavanje nastanka otpada i recikliranje. Jednako tako, odvojeno prikupljanje nema puni smisao ako iza njega ne postoji odgovarajući sustav obrade. Na kraju, mislim da je ključno pitanje kakav okoliš želimo ostaviti budućim generacijama i jesmo li spremni danas donijeti odluke koje će dugoročno koristiti društvu, čak i kada zahtijevaju određene troškove i promjene navika.

Otpad nije nestao zato što smo ga iznijeli iz kuće ili odvezli iz grada. On je i dalje negdje u našem okolišu, a način na koji s njim postupamo pokazuje koliko smo kao društvo odgovorni. Planet nećemo zaštititi samo propisima i deklaracijama, nego njihovom dosljednom provedbom, odgovornim ponašanjem i jasnom odgovornošću za one koji ugrožavaju okoliš. Zato gospodarenje otpadom ne smijemo promatrati samo kao trošak ili komunalnu obvezu. To je pitanje javnog zdravlja, kvalitete života, gospodarske odgovornosti i naše budućnosti. (Portret: Privatni album) n