Kapitalizam se oslanja na neodrživ narativ o neograničnosti planetarnih resursa te nepoštedno iscrpljuje sirovine. Prošlo je već više pod pola stoljeća od znamenite publikacije "Granice rasta", u kojoj je Rimski klub upozorio da način na koji sustav funkcionira neizbježno vodi prema ekološkom slomu. Tomu treba dodati i da su velike fosilne korporacije već sredinom XX. stoljeća imale izuzetno precizne prognoze odziva klimatskog sustava na spaljivanje fosilnih goriva - kaže dr. sc. Nikola Biliškov, viši znanstveni suradnik na Institutu "Ruđer Bošković" u Zagrebu, te dodaje:

- Osim toga, kontinuirano dobivamo podatke praćenja svih sastavnica okoliša, koji dnevno u golemoj količini pristižu iz nebrojivih znanstvenih instrumenata. Nažalost, umjesto da se sve to koristi kako bi se suzbila opća degradacija okoliša i prirode, trendovi su potpuno suprotni. No za ovaj je razgovor bitno da nema ni jedne sastavnice okoliša koju je sistemska gramzivost poštedjela. Sustavno praćenje pokazuje da su jednako ozbiljno onečišćeni i tlo i zrak, kao i more i rijeke. Najnoviji izvještaj WWF-a kristalno jasno pokazuje kakva je situacija. Naime, samo u posljednjih 50 godina populacija kralježnjaka smanjila se za 73 %! Svjedočimo i očiglednom padu populacije kukaca. Šume se spaljuju zbog povećanja poljoprivrednih površina, a narušena ekološka ravnoteža posvuda uzima svoj danak. To se odražava kroz najezde biljnih i životinjskih vrsta, njihove migracije u područja u kojima nemaju prirodnih neprijatelja i slično. To je veliko osiromašenje. No činjenica je da svime ovime sam planet nije ugrožen, a ni život na Zemlji sam po sebi. Ti sustavi su prolazili i kroz puno veće krize tijekom geološke povijesti. Oporavili su se uspostavljanjem neke nove ravnoteže, pritom su se otvarale nove ekološke niše, koje su omogućile procvat vrsta koje su do tada životarile. Do tada uspješnije vrste nisu se uspjele prilagoditi novonastalim uvjetima. Bojim se da ista sudbina prijeti i nama, i to našom vlastitom krivnjom.

Koji su i kakvi problemi s otpadom u Hrvatskoj, i zašto ih uopće imamo? Vidimo dramu s nelegalnim odlagalištima poput onoga u Gospiću i još na nizu mjesta (najnovije u Sisku), pa je u RH i otpad postao faktor političkog prepucavanja i međusobnog optuživanja za propuste... Kako efikasno i sigurno obavljati sanaciju većih ekoloških incidenata?

- Nije toliko velik problem s našom legislativom koliko u njezinoj neusklađenosti s praksom, koja je u velikoj mjeri kontaminirana korupcijom. Ona vodi od zadnjeg društvenog taloga do samog državnog vrha. Slučaj ilegalnog odlaganja opasnog otpada u Gospiću razotkrio je bijedu cijelog tog sustava. Na lokalnoj razini radi se o zatvaranju očiju pred onim što se očito događa u vlastitom dvorištu. Radi se i o potpuno ilegalnom uvozu velikih količina otpada iz drugih zemalja EU-a, koji je u tim razmjerima neprovediv bez šire organizacije. Na kraju, radi se o potpunom izostanku brige za temeljne vrijednosti naše zemlje, o onome što na fundamentalnoj razini svima pripada jednako. Konkretno, govorim o maćehinskom odnosu države prema zemlji čiji teritorij omeđuju njezine granice, prema onome što nazivamo domovinom ili, na lokalnijoj razini, zavičajem. Nadalje, slučaj Gospića nije incident, on je pravilo, kojega potvrđuju tolika ilegalna i polulegalna odlagališta otpada razasuta po cijeloj zemlji. Tu mislim na odlagališta većih razmjera u Sisku, Varaždinu, Senju... Govorim i o manjim odlagalištima po šumama, spiljama i jamama, vrtačama, moru, rijekama, jezerima. Mislim, na kraju, na odlagališta kao što je Kaštijun u Istri.

PEXELS/MARIO VÁSQUEZ RIOJA

Tomu bih dodao i znakovito visoku incidenciju požara na odlagalištima otpada, a samo neki od primjera su Metis u Puli, Drava internacional u Osijeku, Kukuljanovo, Dundovo u Loparu na Rabu, odlagalište u Davoru kraj Nove Gradiške itd.

S jedne strane imamo sustav, koji omogućuje i opslužuje kriminalno djelovanje. S druge strane su građani, njihove inicijative i ekološke udruge, koje daju sve od sebe kako bi upozorili na sve te probleme i kako bi natjerali sustav da na njih reagira onako kako bi se očekivalo od onih kojima je dano povjerenje za upravljanje ovom državom u smislu zaštite građana. No sve se svodi na pokušaje banalizacije problema, uključujući bijedan pokušaj njegova spuštanja na razinu lokalnog incidenta, optužbe za širenje panike i druge oblike komunikacijskih podmetanja i migoljenja.

U javnim medijima konstantno se plasira priča o urednim nalazima svih potencijalno ugrožavajućih parametara, a analize neovisnih, inozemnih laboratorija, koje o svom trošku naručuju građani i udruge, pokazuju da situacija baš i nije toliko ružičasta.

Umjesto da se sustavni problem s otpadom rješava sustavno, radikalnim mjerama, kojima bi se zalupila vrata otpadnom kriminalu, to se pokušava riješiti spaljivanjem tzv. neopasnog otpada u cementarama u Našicama i Koromačnu. To izaziva potpuno opravdan otpor lokalnih zajednica i građana. U toj kakofoniji građani doista više nemaju nikakvih razloga vjerovati institucijama. Slučaju Gospića možemo pridati i jak nacionalni naboj. To ilegalno odlagalište nalazi se na samom rubu Velebita, planine kojoj se u hrvatskim nacionalističkim narativima pridružuje epitet hrvatskog Olimpa. Slučaj Gospića je u tom smislu pokazatelj odnosa naše države prema onome što je nominalno vrhunska nacionalna svetinja. Osobno ne preferiram bilo kakve narative temeljene na nacionalizmu. Prirodu i okoliš smatram vrijednostima po sebi, temeljima našeg života i opstanka.

EU i otpad, kakva je tu situacija? Europska unija provodi strogu politiku gospodarenja otpadom usmjerenu na prijelaz prema kružnom gospodarstvu, vidimo ambiciozne planove i ciljeve EU-a do 2030. i 2035. godine, prioriteti su odlagališta, recikliranje... Vaš komentar?

- Da, EU provodi strogu politiku gospodarenja otpadom i na tom polju svjedočimo sjajnim rješenjima. Prema EUR-Lexu, gospodarenje otpadom u EU-u temelji se na hijerarhiji otpada, dakle na prevenciji, ponovnoj uporabi, recikliranju i odlaganju, na načelu "onečišćivač plaća" te proširenoj odgovornosti proizvođača. Nadalje, prema podacima Europskog parlamenta, u EU-u godišnje nastane više od 2,2 milijarde tona otpada, što znači oko 5 tona po stanovniku. Najveći udio čine građevinski otpad i rudarstvo, a kućanstva čine oko 8,9 %. Stopa recikliranja 2022. godine dosegnula je oko 48 %, a iste godine EU je izvezao 32,1 milijun tona otpada, najviše u Tursku.

No slučaj Gospića pokazuje i razočaravajuću činjenicu da dio prakse gospodarenja otpadom u EU uključuje njegov izvoz iz razvijenijih u zemlje koje se smatraju slabije razvijenima. To omogućuje nejednakost u stupnju razvijenosti sustava gospodarenja otpadom i prateće infrastrukture u različitim zemljama EU-a. Također, tzv. otpadna mafija nije specijalnost Hrvatske, Italije i sličnih zemalja, nego je raširena u cijelom EU-u, ali i šire, rekao bih globalno. Zato bi jedna od ključnih mjera unapređivanja sustava gospodarenja otpadom bila radikalno suočavanje s otpadnom mafijom. No tu moramo biti svjesni dvaju problema: prvi je činjenica da je ta mafija raspršena diljem svijeta. Druga je problematična činjenica da se ta mafija uvukla u sve nosive strukture sustava, te je sustav prožet tom izuzetno općom granom međunarodnog organiziranog kriminala, koji ne poznaje granice, ali nepogrešivo zna kako se, gdje i u kojoj mjeri integrirati.

Izuzetno je važno i fokusirati politike gospodarenja otpadom na mjere smanjenja njegove proizvodnje. U tom smislu treba spomenuti i spalionice, koje su se na široka vrata vratile u javnu raspravu kod nas, osobito zbog slučaja odlagališta u Gospiću. U toj raspravi jedan od glavnih argumenata zagovaračke strane je postojanje više od 500 spalionica diljem EU-a. No treba istaknuti i da trenutno više od 80 europskih organizacija zahtijeva moratorij na izgradnju novih spalionica zbog viška kapaciteta, što je u suprotnosti s političkim ciljevima veće stope recikliranja i smanjenja otpada.

U širem i dubljem kontekstu problematike otpada, ali i ekologije općenito, uključujući i klimatske promjene, je li zelena tranzicija o kakvoj se priča godinama uopće moguća i u cijelosti provediva opcija ili zasad još uvijek ostaje više u domeni teorije nego prakse? Vaš završni komentar?

- Ne odustajem i nikad neću odustati od stava da je zelena tranzicija moguća i provediva. No ona nije moguća u okvirima prevladavajućeg socioekonomskog sustava, od lokalne do globalne razine. Priroda i okoliš su naš dom. Tranzicija je moguća ako potpuno shvatimo puni smisao doma.