U opsežnom elaboratu od četiri nastavka koji je nedavno objavila HINA, niz je intrigantnih podataka, činjeničnog stanja i u konačnici zaključaka koji bacaju novo svjetlo na širi i dublji problem otpada u Hrvatskoj, prije svega onoga komunalnoga kojeg je i najviše u našim gradovima.

Prilog počinje konstatacijom da, kada govorimo o otpadu, razgovor obično počinje tek kada je proizvod već postao smeće: jesmo li ga pravilno odvojili, ima li grad dovoljno spremnika i gdje će završiti ono što se ne može reciklirati. Tako najveći dio odgovornosti pada na građane i gradove, iako su odluke koje određuju koliko će otpada nastati donesene mnogo prije - pri osmišljavanju, proizvodnji, pakiranju i prodaji proizvoda.

TEORIJA I PRAKSA

U Hrvatskoj se odvojeno prikupljaju papir, plastika, metal, staklo, tekstil i biootpad, postoje reciklažna dvorišta i odvoz s kućnog praga. Ipak, sve što nije spriječeno, ponovno uporabljeno ili kvalitetno reciklirano mora završiti u obradi, spalionici ili na odlagalištu. Više spremnika zato rješava način prikupljanja, ali ne i količinu ni sastav onoga što je proizvedeno.

Od građana se očekuje da pravilno razvrstaju kapsulu za kavu, višeslojnu vrećicu, plastično-papirnatu čašu ili pokvareni uređaj, iako za dio tih proizvoda ne postoji dostupna tehnologija, logistika ili kupac za dobiveni materijal. Sustav tada pokušava na kraju proizvodnog lanca razdvojiti predmete koji nikada nisu bili oblikovani za kruženje.

Današnji sustav počiva na prijenosu odgovornosti. Proizvođač bira materijal, oblik i trajnost, trgovac proizvod prodaje, a čim se ambalaža otvori ili se uređaj pokvari, odgovornost prelazi na kućanstvo i komunalni sustav. Građani trošak prikupljanja, sortiranja, obrade i odlaganja plaćaju računom za otpad ili kroz gradski proračun.

Okvirna direktiva EU-a o otpadu uspostavlja proširenu odgovornost proizvođača: onaj tko proizvod stavlja na tržište, snosi financijsku ili financijsku i organizacijsku odgovornost za njegovu otpadnu fazu. U praksi se ta odgovornost često svodi na uplatu naknade u kolektivni sustav, dok veza između lošeg dizajna pojedinog proizvoda i iznosa koji proizvođač plaća ostaje preslaba, navodi se u prilogu HINA-e.

Naravno, problematika otpada puno je šira i složenija od uobičajenog komunalnog narativa. Kako piše na stranici Hrvatske enciklopedije, otpad je svaka čvrsta, tekuća ili plinovita tvar kojoj je istekao rok korisne ili dozvoljene uporabljivosti. Otpad je sporedan proizvod kućanstava, zdravstvene djelatnostî, tehničkog/tehnološkog postupka, ili ostatak industrijskog proizvoda, odnosno njegov razgradni dio.

Na web-stranicama Eoropskog vijeća (consilium.europa.eu) piše kako otpad predstavlja opasnost za okoliš i zdravlje ljudi, te da otpad truje tlo i vodu, dok se oceani pune plastičnim otpadom. To već znamo odavno, no nije zgorega podsjetiti i na takva opća mjesta. Čitamo dalje da loše gospodarenje otpadom izaziva onečišćenje i opterećuje prirodni okoliš, što predstavlja rizik za zdravlje ljudi. Međutim, ako se njime pravilno gospodari, otpad može biti resurs. Ponovna uporaba i recikliranje otpada, umjesto njegova zbrinjavanja, može stvoriti vrijednost gospodarstvu. I to su opća mjesta. Jednako kao što su opća mjesta i navodi kako su ciljevi EU-a u borbi protiv otpada sljedeći: smanjiti negativne učinke sprečavanjem nastanka otpada i boljim gospodarenjem njime te promicati recikliranje i ponovnu uporabu resursa i materijala, čime se podupire kružno gospodarstvo.

Sa svim tim u svezi, Europska unija ima veliki cilj: do 2030. godine svu ambalažu u EU-u trebalo bi moći reciklirati, uz nekoliko iznimaka. To bi se trebalo postići Uredbom EU-a o ambalaži i ambalažnom otpadu. Iza tog nezgrapnog naziva krije se dokument od 124 stranice sa 71 članom. Mnoge odredbe potrošači će vrlo konkretno primijetiti u svakodnevnom životu. Prve promjene već su stupile na snagu - piše DW te dodaje: Uredba EU-a o ambalaži logičan je korak na putu prema klimatskoj neutralnosti planiranoj do 2050. godine. Europska unija time nastavlja dosljedno provoditi svoju strategiju smanjenja uporabe plastike. Prije više od pet godina odlučila je zabraniti plastične slamke i plastični pribor za jelo, a prije otprilike dvije godine i odvojive plastične čepove na bocama za piće. Sljedeće na redu uskoro će biti minibočice šampona u hotelima...

Bilo kako god, otpad je jedan od najvećih globalnih ekoloških problema današnjice koji ugrožava ekosustave, zdravlje ljudi i stabilnost klime. Tu spora nema, ili ga barem teoretski nema, dok praksa ipak pokazuje niz problema s kojim se suočavaju razvijene zemlje, a još više one koje su u razvoju ili za razvojem kasne desetljaća i više.

Uglavnom, ključni aspekti globalnog problema otpada mogu se svesti na nekoliko temeljih odrednica. Prva se odnosi na neprestano gomilanja plastičnog otpada kojim se zagađuju mora i oceani, u kojima svake godine završi do osam milijuna tona plastičnog otpada, što ugrožava morske ekosustave zajedno s prelovom i klimatskim promjenama. Drugi je problem slaba stopa recikliranja - od ukupno proizvedene plastike (više od 6 milijardi tona), samo oko 9 % je reciklirano, a čak 79 % završava na odlagalištima ili u prirodi. Jedna od također važnih odrednica svakako je i otpad od hrane - bacanje hrane golem je ekonomski i ekološki gubitak; na primjer, u Hrvatskoj se po stanovniku godišnje baci oko 71 kilogram hrane. Problem je i nedostatak infrastrukture i propisi pojedinih zemalja poput Hrvatske koje se često bore s manjkom odgovarajuće infrastrukture za gospodarenje otpadom, a na razini EU-a uvode se stroža pravila za smanjenje ambalaže i opasnih kemikalija (poput PFAS spojeva). Sve to treba uzeti u obzir kad se pogleda šira slika situacije s otpadom, globalno i lokalno, uz dakako i incidentne situacije kojih je sve više u svijetu uključujući i Hrvatsku (Gospić, Sisak...).

Poseban tretman kad se radi o zbrinjavanju otpada zahtijeva radioaktivni otpad (RAO), pod kojim se podrazumjeva svaki otpadni materijal koji sadrži radionuklide iznad dopuštenih graničnih vrijednosti, a nema daljnju uporabnu vrijednost. Takav otpad nastaje u medicini, industriji, znanstvenim istraživanjima te u proizvodnji električne energije (nuklearne elektrane). Pri klasifikaciji radioaktivnog otpada utvrđuje se koliko će vremena biti radioaktivan, koliki je u njemu udjel radioaktivnoga materijala i stvara li toplinu. Međunarodno su prihvaćene sljedeće kategorije radioaktivnog otpada: vrlo nisko, nisko, srednje i visoko radioaktivan otpad. O kakvoj se vrsti otpada radi, ovisi i način kako ge se zbrinjava.

Otpad nije samo ekološki problem, on je i golem politički, ekonomski, finacijski i sigurnosni izazov, pa i kulturološki, čiji i širi društveni aspekt treba uzeti u ubzir. Otpad je i u fokusu interesa ne samo legalnih, državnih institucija uključujući i privatni sektor (zbrinjavanje, prerada, zarada...) nego u pojedinim zemljama (SAD, Italija, Albanija...) i tzv. ekomafije zbog svoje visoke isplativnosti. O toj problematici napisano je bezbroj knjiga, snimljeno filmova i TV serijala (Gomorra - film i serijal, Obitelj Soprano - serijal, dokumentarac "Dah smrti - Somalija i mafija za otrovni otpad"...). No to je posebna priča u drami s bezbroj činova kad se radi o otpadu.

DISTOPIJSKA SUTRAŠNJICA

Sve u svemu, od početka industrijske revolucije u drugoj polovici 18. stoljeća pa do danas, kad svijet doživljava novi ubrzani razvoj i napredak na svim područjima, brzi porast stanovništva, ubrzana urbanizacija i konzumentski način života doveli su do toga da količina proizvedenog otpada raste brže nego ikada prije u povijesti. Prema podacima UNEP-a i Svjetske banke, kad se uzmu u obzir svi oblici otpada (uključujući građevinski otpad, industriju, rudarstvo i poljoprivredu), procjene pokazuju da ukupna količina doseže i oko 20 milijardi tona godišnje.

Taj zapanjujući podatak više nikoga ne treba čuditi, ali svakog treba zabrinuti, jer takva surova činjenica ne ulijeva nimalo optimizma za budućnost koja bi se, ako se nešto konkretno i efikasno ne poduzme, mogla pokazati krajne apokaliptičnom poput one koju smo gledali u kultnom animiranom i Oscarom nagrađenom filmu WALL•E iz 2008. godine. To neće biti nimalo lijepa distopijska sutrašnjica za civilizaciju i čovječanstvo. Jer kako to mudro zbori Annie Leonard, američka ekologinja i antikonzumeristička aktivistica, zagovornica održivosti: "Ne postoji nešto poput 'odbaciti'. Kad nešto bacimo, to mora nekamo otići." Albert Einstein, slavni fizičar, da je živ, danas bi vjerojatno, vidjevši koliko zagađujemo zemlju, gradove i okoliš, ponovio svoju poznatu rečenicu: "Ne možemo riješiti svoje probleme istim načinom razmišljanja kojim smo ih stvorili."