Hrvatska mora povezati nadzor, obradu otpada i utvrđivanje odgovornosti
Štitimo li planet od onečišćenja ili ga svojim načinom života sustavno uništavamo - upitali smo Ivana Rančića, mag. iur., višeg predavača javne uprave na Veleučilištu u Šibeniku.
- Rekao bih da razvijamo sustave zaštite okoliša i nastavljamo opterećivati prirodu proizvodnjom, potrošnjom i otpadom. Zato uspjeh treba mjeriti stvarnim smanjenjem onečišćenja i očuvanjem prirodnih resursa.
Iz perspektive komunalnog prava ključno je kako zaštita okoliša funkcionira u svakodnevnom životu. Imaju li građani pouzdanu uslugu prikupljanja otpada? Znaju li gdje predati opasni otpad? Postoje li postrojenja za obradu i djelotvoran nadzor? Propisi postižu svrhu tek kada se provode.
Odgovornost pritom ne možemo svesti samo na pojedinca. Građanin može pravilno odvajati otpad, ali sustav mora osigurati njegovu daljnju obradu. Mišljenja sam kako i proizvođači trebaju smanjivati nepotrebnu ambalažu i stvarati trajnije proizvode, a javna vlast osigurati jasna pravila i njihovu dosljednu primjenu.
Kako unaprijediti gospodarenje otpadom i suzbiti nezakonito postupanje, koje se često povezuje s pojmom "ekomafije"?
- Dobro gospodarenje otpadom počinje prije nego što otpad nastane: manjim rasipanjem hrane, dužom uporabom proizvoda, popravcima i ponovnom uporabom. Zatim slijede odvojeno prikupljanje, recikliranje i odgovarajuća obrada preostalog otpada. Odlaganje treba svoditi na najmanju moguću mjeru. Provjera dokumentacije mora biti povezana s nadzorom na terenu: stvarnih količina i sastava otpada, uvjeta skladištenja te mogućnosti postrojenja koja ga preuzimaju. Put otpada mora biti provjerljiv od preuzimanja do konačne obrade.
Pojam "ekomafija" treba koristiti oprezno, a konkretnu odgovornost utvrđivati na temelju dokaza. Za prevenciju su važni stručan nadzor, suradnja nadležnih tijela i pravodobno otkrivanje nepravilnosti. Sustav mora osigurati da se kršenje zakona i pravila ne isplati.
Kako gledate na stanje u Hrvatskoj i slučaj otpada u Gospiću? Što je potrebno za učinkovitu sanaciju?
- Za Hrvatsku je važno povezati sve dijelove sustava, od prikupljanja na kućnom pragu do konačne obrade. Nabava spremnika sama po sebi ne rješava problem ako prikupljeni otpad nema osiguran daljnji put.
Kod Gospića treba razlikovati zaštitu stanovništva i okoliša, sanaciju lokacije te utvrđivanje odgovornosti. Ti se postupci trebaju odvijati usporedno. Zaštitne mjere ne bi smjele čekati završetak postupaka utvrđivanja odgovornosti. Predstavljeni plan sanacije predviđa rad u fazama. Njegovu uspješnost treba ocjenjivati prema uklonjenim količinama, potvrđenoj obradi otpada, rezultatima mjerenja i stanju lokacije nakon zahvata. Privremeno prekrivanje može biti zaštitna mjera, ali ne znači da je sanacija završena.
Sanacija zahtijeva utvrđivanje sastava i rasprostranjenosti otpada, procjenu širenja onečišćenja te odabir odgovarajuće obrade. Tijekom radova treba spriječiti dodatno onečišćenje, a nakon uklanjanja otpada provjeriti stanje tla i voda te prema nalazima odrediti daljnje mjere. Građanima treba redovito objavljivati razumljive rezultate mjerenja i napredak radova, bez neutemeljenog umirivanja ili izazivanja straha.
Trošak sanacije treba snositi odgovorni onečišćivač, uz pravno utvrđivanje odgovornosti. Istodobno se mora osigurati da nužne zaštitne mjere ne ovise o tome može li se taj trošak odmah naplatiti.
Koliko su zahtjevni europski ciljevi i što bi Hrvatska trebala konkretno učiniti? Postoji li usporediv primjer?
- Europski okvir postavio je cilj pripreme za ponovnu uporabu i recikliranja najmanje 55 posto komunalnog otpada do 2025., 60 posto do 2030. i 65 posto do 2035. godine. Opći cilj za 2035. jest odlaganje najviše deset posto nastalog komunalnog otpada. Važno je razlikovati odvojeno prikupljanje od stvarnog recikliranja: otpad u odvojenom spremniku tek treba proći odgovarajuću obradu.
Za Hrvatsku bih izdvojio dostupno odvojeno prikupljanje, osobito biootpada, osigurane kapacitete obrade i naplatu koja potiče smanjivanje miješanog otpada. Takva naplata mora biti razumljiva i povezana s uslugom koju građani stvarno mogu koristiti. Potrebni su i centri za ponovnu uporabu, poticanje popravaka te sustavan nadzor nezakonitog odbacivanja.
Veću pozornost posvetio bih i obrazovanju. Teme zaštite okoliša i odgovornog gospodarenja otpadom trebalo bi snažnije uključiti u nastavu u školama i na fakultetima, kroz različite predmete i praktične aktivnosti. Djeca i mladi trebaju razumjeti zašto je važno stvarati manje otpada, što se s njim događa nakon odvajanja i kako naše navike utječu na okoliš. Tako se od najranije dobi razvijaju svijest, znanje i odgovornost, a dobre navike prenose i u obitelj i širu zajednicu.
Je li zelena tranzicija stvarno rješenje i kako izbjeći da ostane samo deklarativna?
- Zelena tranzicija ima smisla ako donosi mjerljivo smanjenje onečišćenja i potrošnje resursa, uz usluge koje su građanima dostupne. Za svaki proizvod ili projekt treba procijeniti učinke tijekom cijelog životnog vijeka, uključujući nastanak i obradu otpada.
Za Hrvatsku je najvažniji provediv i financijski održiv sustav, s jasnim odgovornostima. Građanin treba znati što odvaja, gdje otpad završava i što plaća. Javna vlast mora pokazati rezultate, a gospodarski subjekti odgovarati za svoje postupanje. Tako se gradi povjerenje.
Hrvatska je naš dom. Njezino more, rijeke, šume i polja dio su naših uspomena, našeg identiteta i života koji želimo svojoj djeci. Ljubav prema domovini pokazuje se i brigom za vodu koju pijemo, zemlju koja nas hrani i mjesta u kojima odrastamo. Volio bih da svojoj djeci ostavimo Hrvatsku u kojoj mogu bez straha piti vodu, kupati se u rijekama i moru te odrastati uz očuvanu prirodu. To je odgovornost svih nas i jedan od najiskrenijih načina da pokažemo koliko nam je do ove zemlje stalo.
