Jedan je od najplodnijih pisaca i producenata današnjice, Ian Brennan, najpoznatiji je po suradnji s Ryanom Murphyjem, a njegov životopis uključuje sve od glazbenog serijala o odrastanju Glee, preko horor-mračne komedije Scream Queens, do antologije kriminalističke drame Monster. Fokusirajući se na drugog poznatog ubojicu svake sezone, Monster se prethodno usredotočio na Jeffreya Dahmera, Eda Geina i braću Menendez.

Najnovija sezona kreće na nepoznato područje fokusirajući se na ubojicu, Lizzie Borden (Ella Beatty), koja je 1892. godine oslobođena za ubojstvo roditelja sjekirom. Ova sezona poprima otvorenije komični ton od ostalih, poigravajući se i represijom i duhovitim žargonom viktorijanskog doba. Također prati ženski bijes u daljoj prošlosti kroz priču o Elizabeth Báthory (Vicky Krieps) i sadašnjosti s Aileen Wuornos (Sarah Paulson).

Collider je dobio priliku razgovarati s Brennanom o preuzimanju priče o Lizzie Borden. Tijekom razgovora Brennan je raspravljao o istraživanju koje je proveo (i nije proveo), integraciji modernijeg soundtracka, intenzivnom procesu odabira glumaca, ukinutim pričama o Čudovištima, hoće li ikada oživiti Glee i još mnogo toga.

(Prilog koji potpisuje Taylor Gates prenosimo u Magazinu uz neznatno skraćenje i prilagodbu u opremi, nap. DJ.)

COLLIDER: Ovo je četvrto izdanje u serijalu Čudovište i čini se kao malo odstupanje od tona. Kako ste došli do toga da radite mračniju komediju? Jeste li ikada razmišljali o tradicionalnijem dramskom pristupu?

IAN BRENNAN: To varira od sezone do sezone. Dio toga bio je što smo osjećali da smo nekako nedovoljno usmjereni na žene. Definitivno smo osjećali kako je vrijeme da ispričamo priču o ženi ubojici. Dio tona imao je puno veze s razdobljem. Pisanje u ograničenjima tog potisnutog viktorijanskog okruženja pogoduje ironiji. Mnogo je stvari koje se očito događaju, ali ostaju neizrečene, i osjećao sam se dirnut mnogim stvarima. Velik dio priče, iz nekog razloga, ima mračan, komičan ton. Možda je bio nešto manje izražen, ali isti taj ton postojao je u dijelovima Dahmera, braće Menendez, Geina također - neka vrsta crnog humora koji se ovdje nalazi ispod njega - ovdje je samo malo izraženiji.

Kakav je bio vaš istraživački proces? Jeste li tijekom njega otkrili nešto posebno iznenađujuće ili zanimljivo?

- Pokušavam ne gledati ništa drugo što je prikazano na ekranu. Pokušavam proći kroz što više primarnih izvornih materijala. Iznenadio sam se koliko sam osjećao prema njoj, čak i dok me istraživanje vodilo sve bliže i bliže (kraju). Oslobođena je, ali mi je stvarno teško povjerovati da nije počinila zločin. Okolnosti su toliko čudne - jednostavno nema smisla. Ali stvarno mi je bilo žao zbog nje i bio sam toliko zaintrigiran zašto bi to učinila. Bila je mlada žena koja je cijeli život bila u kavezu. Što sam više saznavao o njoj, to sam više osjećao prema njoj, pa mi je ono što je učinila sve više imalo smisla.

Želim razgovarati o odabiru glazbe, jer mislim da daje tako poseban ton. Zašto ste htjeli uključiti ove ženske punk-hitove, posebno iz 70-ih i 80-ih?

- Željeli smo se dotaknuti ideje da ženski bijes nije samo jedan, izolirani događaj, nego nešto što seže i u duboku prošlost i u sadašnjost. Kad se na ekranu pojavi Aileen Wuornos, to je jednostavno veličanstveno. Osjećali smo da je važno nastaviti povlačanje crte i kazati da ovo nije samo povijesna stvar - ovo je nešto što se događa danas. Represija koja ju je izluđivala i natjerala da počini ovaj užasan čin još uvijek je tu. Još uvijek je oko nas. Žene su dobile pravo glasa tek 1920. godine, a još uvijek postoje ljudi - pola interneta - koji bi se željeli vratiti na staro. Mit je misliti da je to nekako u našoj prošlosti. Također, općenito, postoji velik rizik da se priča osjeća kao uštogljeno povijesno djelo. Što se tiče dodavanja glazbe, kada je prava, odmah čini da se priča osjeća suvremenije.

Tu je i dodatna priča s Elizabettom i Furijama. Mislim da je to zanimljiv narativni izbor... Možete li reći nešto o uključivanju i izradi tih scena? Vizualno su tako zanimljive.

- Da, bilo je zabavno. To je neka vrsta tropa kojom se puno koristim u svom radu s Ryanom. Mislim, dramaturški, da su lijepa pauza i da na neki način proširuju priču. Kada se ispriča unutarnja sporedna radnja, možete se kroz nju kretati jako brzo i to može biti super vizualno. Ponekad se njihovo pisanje osjeća više kao snimanje glazbenog spota - tehnički, možete postati malo precizniji u pisanju kadrova i možete ih nešto više režirati kao scenarist.

Tek sam istražujući Lizzie saznao za nju. Nisam baš znao tko je Elizabeth Bathory, a nisam znao ni da je ona toliko - možda čak i više - inspiracija za Drakulu nego grof Vlad u Austro-Ugarskom Carstvu. Nisam uzeo u obzir koliko je ta priča bila formativna i povijesno važna, te je nekako povukla žensku crtu ispod cijelog postupka. U biti je to bilo kao: "Hej, sjećaš se ovoga?" Mogućnost ispričati tu priču kao pozadinu trenutne priče jednostavno je imala puno smisla. Dodalo je malo dubine i racionalnosti cijeloj stvari.

A onda, kada skočimo unaprijed u vremenu i dođemo do lika Aileen Wuornos, nekako shvatite: "Oh, vau. Ova prijetnja ženskog bijesa nije neka aberacija. To je dio naše povijesti. To je dio ljudske naravi", što je zbilja zanimljiva stvar na koju se treba usredotočiti i mislim da daje seriji puno dubine.

Antologija Čudovišta obuhvatila je širok raspon priča. Koji bi slučajevi, prema vašem mišljenju, bili sljedeći zanimljivi za rješavanje? Mota li vam se po glavi nešto?

- Uvijek postoji ideja, a onda se uvijek odmaknemo od toga. Razmišljali smo o tome da radimo Luigija, što je fascinantno. Unabomber je zanimljiv. BTK mi je fascinantan. Ponekad se pojavljuju u pričama jedno drugoga. Gacy se pojavljuje u priči Jeffreya Dahmera. Ted Bundy se pojavljuje u priči Eda Geina. On je fascinantan, neobičan subjekt. Ubojica iz Green Rivera. Ubojica iz Zodijaka. Svi su zanimljivi.

Ono što je toliko zanimljivo kod ovog serijala jest koliko ubojica možemo izabrati, ali tako malo njih su priče koje želite istraživati šest-sedam sati. To je stvarno moje iskustvo. Ono što se pokazalo u radu na ovakvoj seriji jest koliko je malo ubojica uopće zanimljivo. Uglavnom nisu. Većina ubojstava nije. Jednostavno su užasna i nema ništa zanimljivo u vezi s njima. No kada naiđete na pravu priču, onda se tomu možete posvetiti. Nema ništa strašnije od onoga što je Jeffrey Dahmer učinio, ali je i potpuno fascinantno. (Monster: Priča o Lizzie Borden prikazuje se na Netflixu.) n