Međunarodni institut za bliskoistočne i balkanske studije (IFIMES) iz Ljubljane redovito analizira događaje na Bliskom istoku, Balkanu i diljem svijeta. Dr. sc. Masahiro Matsumura, profesor međunarodne politike i nacionalne sigurnosti na Pravnom fakultetu Sveučilišta sv. Andrije (Momoyama Gakuin Daigaku) ​​u Osaki i član Vijeća IFIMES-a, pripremio je tekst “Nuklearni realizam i japanski izbor: Komparativna ograničenja saudijskog modela i opravdanje za neovisno nuklearno naoružanje pod ‘tri fronte nuklearne prijetnje’”.

(Iz opsežne analize prof. Matsumura u Magazinu prenosimo najzanimljivije dijelove, uz neznatnu prilagodbu u opremi, nap. u.)

AMERIČKI INTERESI

1. Hipoteza: Dok geopolitičko okruženje Saudijske Arabije čini vanjsko oslanjanje racionalnim, a domaće širenje kontraproduktivnim, ekstremno geopolitičko okruženje Japana - karakterizirano izravnim, trosmjernim okruženjem neprijateljskih nuklearno naoružanih država - preokreće računicu troškova i koristi. Posljedično, za Japan je održavanje nenuklearnog stava pod pretpostavkom proširenog odvraćanja SAD-a, iracionalna strateška anomalija; neovisno nuklearno naoružanje jedini je racionalan, realan i strukturni imperativ za nacionalni opstanak.

2. Anatomija saudijskog modela: Tradicionalna zapadna znanost o neširenju nuklearnog oružja zauzimala se za “zlatni standard” (primjer je Sporazum 123 između SAD-a i UAE-a iz 2009.), koji je zakonski zabranjivao domaće obogaćivanje uranija i preradu istrošenog goriva, a istovremeno zahtijevao Dodatni protokol IAEA-e. Nasuprot tomu, Sporazum 123 između SAD-a i Saudijske Arabije napustio je tu krutu, multilateralnu paradigmu u korist okvira za dinamično upravljanje rizikom temeljenog na transakcijama. Primjenom tehnologije obogaćivanja “crne kutije” pod kontrolom SAD-a i praćenjem nacionalnih obavještajnih službi, umjesto da se isključivo oslanja na inspekcije IAEA-e, Washington je zadržao izravnu tehničku moć nad Rijadom, istovremeno se prilagođavajući geopolitičkom balansiranju Saudijske Arabije.

Nadalje, saudijsku nuklearnu tehnologiju ograničava agresivna trilateralna sigurnosna arhitektura koja uključuje Sjedinjene Države i Izrael. Članak 622. Zakona o ovlaštenju za obavještajne poslove SAD-a za fiskalnu godinu 2027. (Senatski zakon 4615) ima za cilj institucionalizirati brzu razmjenu obavještajnih podataka između Washingtona i Tel Aviva u vezi sa saudijskim nuklearnim postrojenjima. Ta strukturna značajka jamči da bi svaki saudijski pokušaj preusmjeravanja civilne infrastrukture prema naoružanju izazvao trenutnu, neograničenu vojnu intervenciju Izraela ili/i Sjedinjenih Država, čime bi se troškovi suverenog naoružanja podignuli na previsoke razine.

Osim bilateralnih odnosa sa SAD-om Matsumura uključuje i Saudijski i pakistanski sporazum o strateškoj uzajamnoj obrani te Mekanski sporazum o zajedničkoj obrani Saudijske Arabije, Pakistana i Turske. Odvraćanje ne zahtijeva nužno formalni američki nuklearni kišobran u stilu Hladnog rata. Budući da je Pakistan nuklearno naoružana država, njegove eksplicitne kolektivne obrambene obveze prema Rijadu stvaraju sloj “strateške dvosmislenosti”. Potencijalni agresori, naime, Iran, ne mogu isključiti pakistansko nuklearno sudjelovanje u slučaju egzistencijalnog napada na Saudijsku Arabiju. To neizravno prošireno odvraćanje pruža Rijadu dovoljnu sigurnosnu pokrivenost bez snošenja diplomatskih i ekonomskih kazni domaćeg programa.

3. Komparativna geopolitika Saudijske Arabije i Japana: Održivost saudijskog modela potpuno ovisi o strukturnim značajkama njegova regionalnog sustava. Uspoređujući sigurnosna okruženja Rijada i Tokija, strukturna divergencija postaje apsolutna.

Saudijska Arabija djeluje u regiji gdje je njezin glavni protivnik, Iran, pretrpio ozbiljnu degradaciju svoje nuklearne infrastrukture zbog kinetičkih operacija Izraela i Sjedinjenih Država, odvojeno ili zajedno. Teheranove nuklearne ambicije, iako trajne, ostaju nepotpuna, gotovo pragovna prijetnja, a ne raspoređeni strateški arsenal. Nadalje, Saudijska Arabija je ugrađena u povoljnu regionalnu matricu. Istočno od nje leži Pakistan, dugogodišnji vojni partner, koji posjeduje zreli nuklearni arsenal. Saudijski i pakistanski sporazum o strateškoj uzajamnoj obrani i Sporazum o zajedničkoj obrani iz Meke institucionaliziraju kolektivnu obrambenu arhitekturu između Saudijske Arabije, Pakistana i Turske. Rijadu ne treba vlastita bomba jer pakistanska nuklearna sjena komplicira eskalacijski račun bilo kojeg regionalnog protivnika.

U oštroj suprotnosti s tim, Japan zauzima vjerojatno najnesigurniji geopolitički položaj od svih većih država u suvremenom međunarodnom sustavu. Japan je izravno okružen trima revizionističkim, autoritarnim i potpuno naoružanim nuklearnim silama.

Prvo, Narodna Republika Kina (NRK) provodi neviđeno širenje i modernizaciju svojih nuklearnih snaga, brzo se krećući prema trijadi na kopnu, moru i u zraku sa stotinama novih ICBM silosa, hipersoničnih jedrilica i nuklearnog oružja na terenu posebno prilagođenog za regionalno odvraćanje u zapadnom Pacifiku. Drugo, Ruska Federacija posjeduje najveći svjetski nuklearni arsenal i eksplicitno je integrirala taktičku i stratešku nuklearnu prisilu u svoje državničke i doktrine regionalnog ratovanja, upravljajući patrolama bombardera sposobnih za nuklearno oružje i pomorskim snagama izravno uz japanski suvereni teritorij. Treće, Demokratska Narodna Republika Koreja (DNRK) dovršila je operacionalizaciju svojih nuklearnih snaga, posjedujući masovno proizvedene, cestovno-mobilne ICBM-ove na kruto gorivo, MRBM-ove i taktičke nuklearne bojne glave posebno dizajnirane za napad na japanske vojne instalacije, naseljena mjesta i američke baze u Japanu.

Ključno je da prijetnju s kojom se suočava Japan karakterizira istovremenost i nepovratnost. Za razliku od Saudijske Arabije, koja se suočava s potencijalnom budućom nuklearnom silom, Japan se suočava s neposrednim, potpuno ostvarenim, asimetričnim nuklearnim okruženjem.

STRUKTURNA ASIMETRIJA

4. Zašto saudijski model ne uspijeva u Japanu: Budući da se japansko sigurnosno okruženje fundamentalno razlikuje od saudijskog, tri operativna mehanizma saudijskog modela - prošireno odvraćanje, regionalne sigurnosne mreže i latentno osiguranje - propadaju kada se primijene na istočnu Aziju.

Saudijski model uvelike se oslanja na američka sigurnosna jamstva i bilateralni nadzor kao zamjenu za suvereni arsenal. Međutim, u istočnoj Aziji strukturna vjerodostojnost američkog “nuklearnog kišobrana” erodira pod teretom strateške asimetrije. Produženo odvraćanje djeluje na temeljnoj psihološkoj premisi: potencijalni agresor mora vjerovati da će država jamac napad na saveznika tretirati kao napad na vlastitu domovinu. Kina i Sjeverna Koreja razvile su zrele, mobilne i vrlo preživljive interkontinentalne balističke raketne kapacitete sposobne pogoditi američko kopno. Slijedom toga, japanski strateški planeri moraju se suočiti s klasičnom dilemom razdvajanja: bi li američki predsjednik riskirao nuklearno uništenje američkih gradova kako bi uzvratio na kineski ili sjevernokorejski nuklearni napad na zračnu bazu Tokio, Osaka ili Kadena.

Nadalje, Kina je razvila robusne mreže protiv pristupa/uskraćivanja područja (A2/AD), potkrijepljene “spremnom dvofaznom nuklearnom prisilom”. Kina, Rusija i Sjeverna Koreja posjeduju sposobnost napada na američke snage raspoređene u Japanu taktičkim nuklearnim oružjem, a istovremeno drže američku državu kao taoca interkontinentalnim balističkim raketama. Ta strukturna asimetrija čini američko produženo odvraćanje radikalno manje vjerodostojnim u istočnoj Aziji od bilo koje američke obveze na Bliskom istoku, gdje ni jedna regionalna sila ne posjeduje sposobnosti interkontinentalnih balističkih raketa za napad na SAD.

Osim toga, Saudijska Arabija uspješno ublažava svoju stratešku ranjivost izgradnjom višeslojne obrambene arhitekture s Pakistanom i Turskom, čime uvozi nuklearno odvraćanje preko posrednika u svojoj povezanosti s Islamabadom. Japan nema takvu strukturnu opciju. U istočnoj Aziji nema prijateljske regionalne nuklearno naoružane države. Republika Koreja je nenuklearna država koja se suočava s potpuno istom strukturnom ranjivosti i oslanjanjem na prošireno američko odvraćanje kao i Japan. Japan ne može replicirati Sporazum o zajedničkoj obrani iz Meke jer ne postoji regionalna, neamerička nuklearna sila sposobna proširiti kišobran nad japanskim arhipelagom.

Konačno, iako saudijski model pretpostavlja da država može zadovoljiti svoje sigurnosne zahtjeve održavanjem nuklearne zaštite bez pretvaranja te zaštite u operativno oružje, nuklearna zaštita ne nudi nikakvu neposrednu vrijednost odvraćanja od zrelih, raspoređenih nuklearnih trijada. Država ne može nuklearnim oružjem odvratiti agresora čiji je prst već na okidaču za lansiranje pokazujući na svoje civilne nuklearne elektrane, komercijalne zalihe plutonija ili mogućnosti računalne simulacije. U krizi visokog intenziteta iznad Tajvanskog tjesnaca ili otoka Senkaku protivnik koji se suočava s japanskom nuklearnom zaštitom nailazi na poticaj za preventivni napad kako bi spriječio da ta zaštita ikada postane oružje. Dakle, na istočnoazijskom ratištu latentna nuklearna zaštita ne stabilizira sigurnosno okruženje; radije, ona potiče nestabilnost krize i preventivno ciljanje protusila.

5. Ponovni izračun analize troškova i koristi: Konačna razlika između Saudijske Arabije i Japana u matematičkoj je inverziji njihovih izračuna troškova i koristi u vezi s nabavom suverenog nuklearnog programa. Sustavna usporedba tih struktura troškova i koristi otkriva zašto je nuklearno ograničavanje racionalno za Rijad, a samoubilačko za Tokio.

Za Saudijsku Arabiju stjecanje neovisnog nuklearnog arsenala čini neto negativan strateški prijedlog. Troškovi su neposredni i katastrofalni, uključujući ozbiljan prekid vojnih veza s Washingtonom, izloženost kinetičkim napadima i ekonomske sankcije koje bi uništile agendu “Vizija 2030” prijestolonasljednika Mohammeda bin Salmana. Budući da Saudijska Arabija može osigurati adekvatno odvraćanje svojim Sporazumom 123 s Washingtonom, integracijama obavještajnih službi između Washingtona i Tel Aviva te obrambenim paktovima s ​​Islamabadom, dodatna marginalna korist od domaće bombe gotovo je nula, a marginalni trošak je egzistencijalan. Stoga je suzdržanost jedina racionalna politika.

Za Japan su varijable u jednadžbi troškova i koristi radikalno obrnute. Japansko stjecanje suverenog nuklearnog oružja podrazumijevalo bi kratkoročne troškove, zahtijevajući povlačenje iz NPT-a prema članku X, podnošenje diplomatskih trenja sa zapadnim partnerima, snalaženje u međunarodnim sankcijama i restrukturiranje Sigurnosnog ugovora između SAD-a i Japana. Međutim, u odnosu prema tim privremenim troškovima trenja tu je krajnja strateška vrijednost: apsolutno očuvanje nacionalnog opstanka, suverene neovisnosti i teritorijalnog integriteta.

Bez neovisnog nuklearnog odvraćanja, Japan se suočava s tri katastrofalna egzistencijalna rizika: prvo, nuklearna prisila i prisilna kapitulacija nad suverenim teritorijem poput otoka Senkaku; drugo, potpuni gubitak strateške autonomije, pretvarajući Japan u vazalnu državu podložnu susjednim nuklearnim diktatima; i treće, nacionalno uništenje u neosiguranim nuklearnim udarima bez mogućnosti za osiguranu odmazdu. U klasičnoj realističkoj teoriji nacionalni opstanak preduvjet je za sve ostale državne aktivnosti. Kada se uspoređuju s najgorim scenarijem nacionalnog uništenja ili nuklearnog podređenja, diplomatski i ekonomski troškovi nuklearnog stjecanja pretvaraju se iz prepreka u nužnu, racionalnu premiju osiguranja za opstanak države.

Matsumura je utvrdio da se države ne suzdržavaju od izgradnje nuklearnog oružja iz moralne odanosti dogmi neširenja nuklearnog oružja, nego zato što njihova sigurnosna arhitektura čini nuklearno stjecanje nepotrebnim. Logičkom inverzijom, kada sigurnosna arhitektura države ne pruža pouzdanu zaštitu, kada je izravno okružena neprijateljskim nuklearnim silama i kada ne postoje alternativni vanjski mehanizmi, strukturni realizam nalaže da država mora steći neovisno nuklearno oružje.

TROFAZNI MODEL

6. Strateške preporuke za Japan: Kako bi prevladao svoje ozbiljne geopolitičke ranjivosti i uspostavio vjerodostojan stav strateške autonomije, Japan bi trebao slijediti postupnu, visoko koordiniranu strategiju modernizacije nuklearnog sustava u tri uzastopne faze:

U neposrednom roku (faza 1) Japan bi trebao pokrenuti povjerljive strateške razgovore sa Sjedinjenim Državama kako bi se savez premjestio prema formalnoj, kopnenoj arhitekturi dijeljenja nuklearnog oružja po uzoru na NATO-ove aranžmane iz Hladnog rata. Američko taktičko nuklearno oružje trebalo bi biti raspoređeno u baze japanskih zračnih snaga samoobrane pod eksplicitnim okvirom dvostrukog zapovjedništva, premošćujući jaz u kredibilitetu neposrednog proširenog odvraćanja i istovremeno pripremajući japanske institucije za nuklearno državništvo.

U srednjoročnom razdoblju (faza 2) Japan mora izgraditi vlastitu domaću infrastrukturu za ciklus nuklearnog goriva izvan Sporazuma 123 jer je njegov civilni nuklearni program isključivo komercijalni pothvat podložan vanjskom pritisku neširenja nuklearnog oružja. Tokio mora izričito prepoznati svoje iskustvo i tehnologije u civilnoj infrastrukturi kao ključnu nacionalnu sigurnosnu imovinu, institucionalizirajući protokole brzog proboja u ministarstvima obrane i energetike.

Dugoročno (faza 3) u slučaju daljnjeg slabljenja globalnih obveza SAD-a ili veće promjene u rasporedu snaga u zapadnom Pacifiku Japan mora iskoristiti svoje suvereno pravo prema članku X. Ugovora o neširenju nuklearnog oružja da se povuče iz ugovora. Japan bi trebao izgraditi neovisnu, visoko preživljivu nuklearnu silu usmjerenu na sposobnosti drugog udara s mora balističkim i/ili krstarećim raketama lansiranim s podmornica, raspoređenim na velikim konvencionalnim podmornicama u vodama sjeveroistočne Azije. Prebacivanjem svoje nacionalne velike strategije s pasivnog oslanjanja na erodirajući kišobran na namjernu izgradnju neovisne nuklearne sile Japan će ispuniti pravi imperativ strukturnog realizma: osiguranje svog opstanka kroz samopomoć u anarhičnom međunarodnom sustavu.