Uoči 81. zasjedanja Opće skupštine Ujedinjenih naroda čini se da svijet svjedoči propasti ove organizacije i urušavanju međunarodnog prava. Kriza je toliko ozbiljna da će Ujedinjeni narodi, ako izostane snažne odlučnosti i kolektivnog djelovanja, uskoro doživjeti istu sudbinu kao i njihova prethodnica, Liga naroda, te se raspasti.

Liga naroda, osnovana početkom 20. stoljeća nakon završetka Prvog svjetskog rata počivala je na ideji ''sprječavanja novog rata, razoružanja, postizanja kolektivne sigurnosti, mirnog rješavanja sporova i osiguravanja globalnog napretka''. Unatoč tim uzvišenim ciljevima, nije uspjela spriječiti najkrvaviji sukob u povijesti - Drugi svjetski rat. Taj je tragični ishod bio posljedica nedostatka učinkovitih alata za provedbu odluka, paralizirajućeg mehanizma donošenja odluka te, prije svega, potpune nesposobnosi da se spriječe ili kazne činovi agresije velikih sila na druge zemlje i narode.

Čini se da se svijet nakon nekoliko desetljeća nalazi u sličnoj situaciji i da Ujedinjeni narodi zapravo prolaze isto iskustvo; Vijeće sigurnosti je praktički paralizirano tijekom velikih kriza, rezolucije se ignoriraju, a Sjedinjene Američke Države, koje inzistiraju na unilateralizmu i hegemoniji ne poštujući utvrđena međunarodna pravila (uključujući neovisnost i teritorijalni integritet zemalja svijeta od Latinske Amerike do Europe i Bliskog istoka), namjerno i sustavno podrivaju međunarodne norme i izazivaju raspad Ujedinjenih naroda.

Iako su znakovi da Ujedinjeni narodi prolaze kroz krizu legitimiteta i autoriteta jasno vidljivi diljem svijeta, nigdje se to ne očituje toliko koliko u nepravednim politikama i otvorenim agresijama protiv Irana posljednjih nekoliko godina. Već gotovo tri desetljeća traje kampanja ''iranofobije'' u kojoj se Iran prikazuje kao prijetnja, osobito u kontekstu njegova mirnodopskog nuklearnog programa. Tijekom svih ovih godina Iran je zadržao odgovoran stav, dosljedno ostavljajući vrata otvorena za iskrene i konstruktivne pregovore kako bi pružio jamstva vezana uz svoj mirnodopski program; činjenica da je Iran prihvatio najopsežniji i najsveobuhvatniji režim nadzora i provjere u povijesti Međunarodne agencije za atomsku energiju samo je jedan primjer takvog konstruktivnog pristupa.

NUKLEARNI PROBLEM

Nakon godina intenzivnih tehničkih pregovora između Irana i zemalja P5+1, uključujući Sjedinjene Američke Države, 2015. godine potpisan je Zajednički sveobuhvatni akcijski plan (JCPOA), usmjeren na praćenje nuklearnih aktivnosti u zamjenu za ukidanje sankcija. Ovaj složeni diplomatski proces, koji je uključivao predstavnike Sjedinjenih Američkih Država, Kine, Rusije, Francuske, Ujedinjenog Kraljevstva, Njemačke i Irana, zahtijevao je prevladavanje duboko ukorijenjenog nepovjerenja te dokazao moć dijaloga i učinkovitost diplomacije. Sporazum JCPOA stekao je široko međunarodno priznanje; Ujedinjeni narodi pozdravili su ga kao trijumf multilateralne diplomacije, a Međunarodna agencija za atomsku energiju više je puta potvrdila iransko poštovanje sporazuma. Međutim, ovo povijesno diplomatsko postignuće nije dugo trajalo; u svibnju 2018. tadašnja se američka administracija pod Donaldom Trumpom jednostrano povukla iz sporazuma, ponovno uvela stroge ekonomske sankcije i gurnula svijet u duboku krizu. Ova jednostrana odluka pokazala je da ključno pitanje nikada nije bila legitimna zabrinutost zbog širenja nuklearnog oružja, već težnja za dominacijom nad narodima i važnim globalnim resursima. Događaji koji su uslijedili, poput onih u Venezueli i na Grenlandu, inicirani pod različitim izgovorima, ali s identičnim ciljevima, dodatno su potvrdili ovu realnost.

SANDRA SIMUNOVIC/PIXSELL

Jednostrano povlačenje Sjedinjenih Država iz sporazuma JCPOA i njihovo kontinuirano odbijanje provedbe odredbi Rezolucije 2231 Vijeća sigurnosti UN-a jasni su primjeri kršenja zakona i davanja prednosti prisili nad suradnjom. Ovaj se nezakonit i destruktivan pristup nije zadržao samo u okviru nuklearnog sporazuma; u posljednje dvije godine potpuno je eskalirao ničim izazvanom, nezakonitom i brutalnom vojnom agresijom američkog i izraelskog režima na iranske gradove, infrastrukturu i domove, upravo u trenutku kada je postignut velik napredak u diplomatskim pregovorima.

Američki i izraelski napadi na Iran u lipnju 2025., kao i novi val neprijateljstava započet u veljači 2026., otvorena su nezakonita agresija i grubo kršenje temeljnih načela međunarodnog prava, ponajviše članka 2. stavka 4. Povelje UN-a (zabrana uporabe sile). Ova drska agresija, koju je SAD izvršio bez odobrenja ijednog međunarodnog tijela i bez podrške svojih najbližih saveznika, teška je izdaja diplomacije i zadaje težak udarac bilo kakvim izgledima za regionalni i globalni mir. Imala je za cilj promjenu uređenja države i preuzimanje iranskih teritorijalnih resursa, ali do sada je samo rezultirala smrću tisuća nedužnih građana i velikim razaranjem iranske infrastrukture.

Opasnosti koje proizlaze iz takvog bezobzirnog kršenja normi i postupaka koji pridonose destabilizaciji još više zabrinjavaju kada se prošire u zabranjene i opasne sfere - poput brutalnih atentata na dužnosnike država članica UN-a, napada na nuklearna postrojenja pod međunarodnim nadzorom i zaštitom, sustavnog ciljanja civila i stručnjaka te uništavanja infrastrukture i zaštićenih objekata kao što su bolnice, škole, stadioni i postrojenja za desalinizaciju; riječ je o trendu koji će, ako se ne zaustavi, ugroziti sigurnost cijele međunarodne zajednice.

Prema međunarodnom pravu, prijetnje ili napadi na civilnu infrastrukturu poput škola, bolnica, sportskih objekata, cesta, mostova, elektrana i postrojenja za desalinizaciju predstavljaju ratne zločine. Napadi na civilne ciljeve poput skladišta goriva u Teheranu (napadi koji znače ''ekocid'' i izazivaju dugoročnu štetu za zdravlje i okoliš), ubojstvo stotina nevinih učenika u školi Minab, upotreba zabranjenog oružja u Lamerdu, napadi na izvore pitke vode u Qeshmu i Siriku, napad na svadbenu ceremoniju u Koohestaku i stradanja djece diljem Irana, ratni su zločini, genocid i gruba kršenja međunarodnih konvencija. U takvim okolnostima, politika dvostrukih kriterija u kojoj ustraju pojedine države - šute o agresiji na Iran, a istovremeno osuđuju legitimne odgovore Irana - namjeran je pokušaj učinkovitog rušenja međunarodnog prava.

AMERIČKA AGRESIJA

Pred ovim ''činom otvorene, nezakonite i ničim izazvane agresije'' Iran polaže pravo na samoobranu u skladu s Poveljom UN-a. Dosljedan svom strogo obrambenom pristupu koji već stoljećima prakticira, Iran ne napada druge države, već, koristeći svoje inherentno i međunarodno priznato pravo na samoobranu, gađa vojne baze i sredstva koja agresori koriste za napade. Jasno je da se svaka država koja pruža tehničku, logističku ili teritorijalnu potporu Sjedinjenim Državama i Izraelu u agresiji na Iran kršeći međunarodno pravo, načela civiliziranih naroda i načela dobrosusjedskih odnosa smatra sudionikom u tom međunarodno protupravnom činu. Jednako je neodgovorno ponašanje drugih država koje ne ulažu nikakve napore da osude agresiju na Iran te zapravo prešutno prihvaćaju neuspjeh međunarodnih organizacija, posebice UN-a, da spriječe nezakonitu agresiju na suverene države ili da zaustave i kazne počinitelje.

Zanimljivo je i paradoksalno da upravo glavni počinitelji tih katastrofa, koji posjeduju najveće i najnaprednije nuklearne arsenale, već godinama izlažu iranski narod najtežim i najnepravednijim pritiscima. Istodobno, unatoč činjenici da je riječ o državama koje posjeduju nuklearno oružje i jedinoj naciji koja ga je ikada upotrijebila u ratu, one neprestano nastoje unaprijediti i učiniti svoje arsenale smrtonosnijima i razornijima, čime flagrantno krše Ugovor o neširenju nuklearnog oružja (NPT). Iran je pritom već desetljećima jedan od najupornijih zagovornika uspostave zone bez oružja za masovno uništenje u Zapadnoj Aziji.

Regiji Zapadne Azije, dakako, takvi činovi agresije nisu nepoznanica. Tijekom posljednja tri desetljeća, prisilne vojne i gospodarske mjere usmjerene prema održavanju hegemonije određenih sila izvan regije, očitovale su se kroz različite oblike nasilja i intervencionizma. To uključuje rat koji je Saddam Hussein vodio protiv Irana, vojne intervencije u Afganistanu i Iraku, atentate na istaknute osobe i građane u Iranu, jednostrane i represivne ekonomske sankcije, pomorske blokade te kontinuiranu okupaciju i represiju nad palestinskim narodom.

Unatoč svim tim pritiscima, sankcijama i zavjerama, Islamska Republika Iran dosljedno se pridržavala svojih miroljubivih i racionalnih načela; doista, kako u pogledu krize na Bliskom istoku, tako i u vezi s ukrajinskom krizom, izričito je iskazala svoje protivljenje ratu kao sredstvu rješavanja sukoba smatrajući ga protivnim interesima svih strana u Europi. S druge strane, konceptualni okviri i praktične strategije kojima se nastoji održati dominacija sila izvan regije redovito su neprijateljski nastrojeni prema miru, sigurnosti i ljudskom dostojanstvu te su u oštroj suprotnosti s uzvišenim ljudskim idealima kao i s međunarodnim normama i institucijama, uključujući Ujedinjene narode.

Stoga se, nažalost, mora reći da se uoči i tijekom 81. zasjedanja Opće skupštine Ujedinjenih naroda ova organizacija suočava s ozbiljnim slabljenjem, pa čak i gubitkom dijela svojih temeljnih sposobnosti. Zanemarivanje kolektivnih normi i narušavanje vjerodostojnosti međunarodnih institucija - a to je velikim dijelom posljedica izostanka provedbe odluka usmjerenih protiv velikih sila - doveli su UN u položaj da postane manje djelotvoran od svoje prethodnice, Lige naroda. Ako pojedine države članice ne pokažu političku volju da preokrenu taj trend i ne inzistiraju na poštovanju temeljnih kolektivnih pravila i međunarodnog prava, ne može se isključiti mogućnost ponavljanja katastrofa kojima je međunarodna zajednica već svjedočila.

POGLED U BUDUĆNOST

U vremenu kada unilateralizam, dvostruki standardi i nepoštovanje Povelje UN-a potkopavaju međunarodnu sigurnost, jedini održivi put je povratak multilateralizmu, poštovanju međunarodnog prava i učinkovitoj ulozi međunarodnih organizacija. Ako to propustimo i ne vratimo se aktivnoj ulozi međunarodnih organizacija, ciklus agresije i nestabilnosti će se nastaviti. Svjestan te kritične situacije, Iran, kao izvorni potpisnik Povelje UN-a i jedna od zemalja osnivačica, spreman je pridružiti se globalnim nastojanjima za očuvanje ideala i funkcija ove organizacije.

Nije časno ni za pojedinca ni za narod biti prisiljen birati između sramotne šutnje pred očitom represijom i sebične podložnosti interesima zlonamjernih globalnih aktera ili stalnog straha od agresije. Odluke koje donosimo danas oblikovat će budućnost nas i naše djece; pridonijet će sprečavanju nastanka svijeta bezakonja i noćnih mora kakav nastoje oblikovati pojedini svjetski nasilnici. Naša generacija može prekinuti taj krug i budućim generacijama podariti život dostojan slobodnih i časnih ljudi - pod uvjetom da se, prije nego što bude prekasno, odlučno suprotstavimo normalizaciji i opravdavanju agresije na druge narode radi političkih interesa pojedinaca za kojima su raspisane međunarodne tjeralice; besramnom hvalisanju razaranjem čitavih civilizacija; otmicama i brutalnim ubojstvima čelnika suverenih država; ubojstvima znanstvenika i njihovih obitelji u vlastitim domovima te ubijanju učenika u njihovim učionicama. n