Druga sezona serijala Dark Matter počinje s više od desetak tijela poredanih u nizu, a svako od njih je Jason Dessen u drukčijoj odjeći. To je učinkovit način da se gledatelji podsjete gdje je Blake Crouchova adaptacija za Apple TV stala prije dvije godine, a to je i pošteno upozorenje o tome što dolazi, jer nova sezona ima više verzija ovog čovjeka nego što se za njih može naći mjesta - piše Jessica Toomer, čiji prilog za collider.com prenosimo u nešto kraćem obujmu, uz neznatne prilagodbe u opremi.

TV.APPLE.COM

Podsjetimo, Jason Dessen (Joel Edgerton), fizičar i profesor, kad se jedne noći vraća kući u Chicagu biva otet u alternativnu verziju vlastitog života od strane, pa, samog sebe - ili barem verziju sebe koja je odabrala karijeru umjesto kućanstva! Jason je naime izgradio uređaj nazvan Kutija koji premješta ljude između paralelnih svemira, a zatim ga je iskoristio da odvede Jasonovu suprugu Danielu (Jennifer Connelly) i sina Charlieja (Oakes Fegley). Prva sezona je bila napeta, rizična potjera kroz beskonačne stvarnosti dok se Jason bori da se vrati kući, samo da bi otkrio da deseci alternativnih Jasona imaju istu ideju. Završava tako što obitelj zajedno bježi u Kutiju, dopuštajući Charlieju da odabere svoje odredište kako ga jedna druga verzija ne bi mogla slijediti.

Druga sezona tog putovanja počinje dobro. Dessenovi su proveli sedam mjeseci u svijetu koji se konačno čini sigurnim prije nego što se na njihovim vratima pojavi alternativni Jason, tvrdeći da je original. Obitelj bježi, odabire druga vrata. U drugoj epizodi sezona također prati Amandu (Alice Braga) i Ryana (Jimmi Simpson), koji pokušavaju pronaći put natrag, Leightona Vancea (Dayo Okeniyi) koji se bavi svojom vizijom savršenog svijeta i Blair (Amanda Brugel), koja ga pokušava zaustaviti.

Edgerton je bio razlog zašto je prva sezona ostala na okupu, a to se nije promijenilo. Ostaje vrijedan gledanja čak i kada se serijal građen oko njega pokvari pod vlastitim ambicijama. Problem je što su se Jasoni u kojima on ovaj put živi toliko udaljili jedan od drugoga da prepoznavanje njih kao iste osobe zahtijeva trud koji priča ne nagrađuje. Naš Jason sve dublje tone u svojoj opsesiji Kutijom. Drugi se udružio s alternativnim Leightonom na planu da ukloni tehnologiju i ideje iz zdravih svemira i odnese ih kući kako bi popravio svoj vlastiti slomljeni, projekt za koji je sam sebe uvjerio da je altruističan.

Connelly, u međuvremenu, dobiva najpotresniji materijal sezone, ali i premalo vremena na ekranu. Njezina Daniela se raspada, postaje sve paranoičnija sa svakim vratima koja otvore. Connelly glumi taj strah tako sirovo da biste poželjeli da serijal samo usmjeri kameru na njezino lice i pusti je da glumi. Umjesto toga, radnja nas stalno odvlači negdje drugdje. Simpson dobiva najsmješniju rečenicu sezone dok su on i Amanda zaglavljeni u svijetu previše šarenom i previše pristojnom da bi mu se vjerovalo. "Nitko ovdje ne dobiva seks", kaže, dodajući: "Samo velikodušno kucaju!" Tu je i agent po imenu Macnamara (Chris Diamantopoulos) koji radi u slučaju tijela, čovjek koji pripada neimenovanoj agenciji za provođenje zakona, ali uživa u krafnama. Važan je samo kada je zapravo na ekranu, problem koji dijeli mnoge likove u Dark Matteru.

Ovdje nas druga sezona serijala Dark Matter počinje gubiti. Serijal se bori s golemim pitanjima o identitetu, žaljenju i pitanjem želi li biti više ambiciozna ili destruktivna. U svaki sat nagurano je toliko zapleta da se ideje prve pojave, a zatim odbace. Izgradnja svijeta je inventivna, a onda nestane za deset minuta. Najjasniji znak problema je mali detalj u istoj epizodi, kada Dessenovi dobiju istetovirane motive kako bi se moglo razlikovati kojim verzijama jedni drugih pripadaju. Publika bi mogla koristiti isti sustav. Praćenje toga koji je Jason koji, koji je Leighton koji i u kojem se svijetu sve to događa pretvara se u sezonski test iz fizike za koji uvijek učite i nikada nemate osjećaj da ćete ga proći. Nakon što vas zbunjenost izvuče iz emocionalnih uloga, povratak je težak. Teško je mariti za lik kada se bilo koja njegova verzija može pokazati kao lošija kopija. Dark Matter namjerno postavlja pitanje, ali jednostavno nije izgradio ništa dovoljno čvrsto da bi sadržavao odgovor.

I dalje postoje prava uzbuđenja. Scena potjere u 3. epizodi rasterećuje se velikom količinom ekspozicija s dovoljno zamaha da djeluje kao scenografija umjesto domaće zadaće, i počinje imati smisla zašto se Jasona lovi kroz vremenske linije. Veliko otkriće o tome kako Kutija funkcionira sredinom sezone proizvodi njezin najveći znanstvenofantastični obrat, onaj koji vas podsjeća zašto je ova premisa uopće privukla čitatelje Blake Crouchovih romana. Ono što je napravljeno, u ovom slučaju, ne može se poništiti.

Ako je prva sezona serijala Dark Matter uspjela jer je imala čistu emocionalnu podlogu ispod sve znanstvenofantastične mašinerije: tip koji se pokušava vratiti kući svojoj obitelji, druga sezona to razbija na dvanaest konkurentnih niti, a rezultat je serijal s puno velikih ideja i velikih posljedica, ali nedovoljno malih uloga da ih povežu. Radnja vas stalno gura kroz vrata prije nego što ste imali vremena išta osjetiti.

(William Blake Crouch američki je autor poznat po knjigama kao što su Dark Matter, Recursion, Upgrade i trilogijom Wayward Pines koja je adaptirana u televizijski serijal 2015. Dark Matter je adaptirana za televiziju 2024., DJ) n