Međunarodni institut za bliskoistočne i balkanske studije (IFIMES) sa sjedištem u Ljubljani redovito analizira događaje na Bliskom istoku, Balkanu i drugdje u svijetu. U svojoj najnovijoj analizi IFIMES istražuje rastuću geopolitičku važnost vode na zapadnom Balkanu, s posebnim naglaskom na riječnim slijevovima Ibra, Lepenca i Vardara. Iz opsežne analize “Voda kao nova geopolitička os Balkana: Od hidrogeopolitičke konkurencije do regionalnog razvojnog koridora” ističemo neke od najrelevantnijih i najpronicavijih izvadaka, uz neznatne prilagodbe u opremi.

Voda brzo postaje jedno od glavnih geopolitičkih pitanja na zapadnom Balkanu. Klimatske promjene, duža razdoblja suše, rastuća potražnja za pitkom vodom i navodnjavanjem, energetska tranzicija i širenje infrastrukture pretvaraju prekogranične vodne resurse u stratešku brigu za regionalnu sigurnost i razvoj.

RIJEKA IBAR

RADIOKIM.NET

Političke izjave o mogućim promjenama toka Ibra, zajedno s planovima Kosova za izgradnju akumulacija i prijenos vode riječnim slijevovima, protežu se daleko izvan područja lokalne infrastrukture. Posebno je značajno preusmjeravanje vode iz gornjeg slijeva Lepenca prema središnjem i istočnom Kosovu kroz sustav Ibar - Lepenac, što postavlja pitanja o hidrološkim posljedicama za Sjevernu Makedoniju, Vardar i područja nizvodno, prema Grčkoj i Egejskom moru.

U međuvremenu, dugogodišnja ideja povezivanja rijeka Dunav, Morava i Vardar s Egejskim morem može se redefinirati kao moderni regionalni koridor koji kombinira vodu, energiju, promet i trgovinu. Bosna i Hercegovina također bi mogla biti dio tog koncepta preko Save i luke Brčko, služeći kao sjeverna vrata, koja povezuju Balkan s Dunavom i srednjoeuropskim tržištima.

Takav pristup zahtijeva odmak od jednostranog upravljanja prema regionalnoj suradnji i zajedničkom upravljanju prekograničnim riječnim slijevovima. Prioriteti uključuju razmjenu hidroloških podataka, zajedničke procjene utjecaja akumulacija i prijenosa vode, zaštitu okolišnih tokova i koordinirane odgovore tijekom suša, uz osiguranje veće usklađenosti vodne, energetske, poljoprivredne i prometne infrastrukture. Europska unija i međunarodne financijske institucije mogu djelovati kao ključni partneri u tom procesu.

Budućnost Balkana ovisit će i o tome hoće li voda postati izvor hidrogeopolitičkog rivalstva ili temelj regionalne suradnje. Zajedničko upravljanje prekograničnim riječnim slijevovima moglo bi vodu pretvoriti u pokretač razvoja, povezanosti i stabilnosti.

PROMJENA REŽIMA

Kosovo - rezervoari, prijenos vode i prekogranični hidrološki utjecaji: Kosovo unapređuje niz projekata akumulacija i prijenosa vode, posebno Kućica, Palatna, Desivojce, Dragačina i Firaja. Njihova je svrha proširiti kapacitet skladištenja vode, poboljšati pouzdanost opskrbe vodom i ublažiti učinke češćih i težih suša. Nekoliko tih projekata priprema se uz sudjelovanje međunarodnih financijskih institucija, uključujući Svjetsku banku i Investicijski okvir za Zapadni Balkan (WBIF).

Prema dostupnoj dokumentaciji, hidroelektrana Ibar-Lepenac trebala bi se razvijati u dvije faze. Prva faza namijenjena je osiguravanju pitke vode za više od 400.000 ljudi u središnjem i istočnom Kosovu, a druga bi faza osigurala vodu za navodnjavanje. Prva faza uključuje donju branu Firaja, a druga faza predviđa gornju branu Štimlje i kanale za prijenos vode.

RIJEKA MORAVA

SERBIA.COM

Stoga se ti projekti ne bi trebali promatrati kao samostalne brane i akumulacije, nego kao dijelovi šireg sustava za prikupljanje, skladištenje i distribuciju vode. Razvoji ovih razmjera mogu promijeniti prirodne režime protoka pojedinačnih vodotoka i imati prekogranične posljedice. Nove akumulacije na Kosovu također bi trebalo promatrati unutar šireg hidrogeopolitičkog krajolika Balkana.

Primjerice, projekt Firaja posebno je značajan za Sjevernu Makedoniju, zbog potencijalnog utjecaja na prirodni tok Lepenca prema Vardaru. Budući da bi dio te vode inače prirodno nastavio teći prema Sjevernoj Makedoniji, projekt ima jasnu prekograničnu dimenziju. Kosovo je stoga predložilo konzultacije sa Skopljem o potencijalnom utjecaju na režim protoka Lepenca i, neizravno, Vardara.

Središnje pitanje, dakle, nije hoće li Vardar ostati bez vode, nego kako bi Firaja mogla promijeniti svoj sezonski režim protoka i, posljedično, utjecati na nizvodnu vodnu ravnotežu prema Grčkoj. To zahtijeva transparentne hidrološke podatke, prekogranične konzultacije i zajedničku procjenu utjecaja.

Bosna i Hercegovina i luka Brčko - potencijalno sjeverno središte na novoj razvojnoj osi Balkana: Bosna i Hercegovina zauzima važno mjesto u hidrogeopolitici Balkana. Sava, Drina, Neretva, Bosna, Una i Vrbas tvore prekogranične vodne sustave koji povezuju zemlju sa Srbijom, Hrvatskom i Crnom Gorom. Od posebne je važnosti slijev rijeke Save, koji se proteže kroz Sloveniju, Hrvatsku, Bosnu i Hercegovinu te Srbiju i tvori glavni sjeverni vodni i prometni koridor za Balkan, pružajući Bosni i Hercegovini, preko Dunava, pristup europskoj riječnoj mreži i srednjoeuropskim tržištima.

Ako se voda smatra sastavnim dijelom regionalne infrastrukture, balkanska hidrogeopolitika ne može se ograničiti na egejsko i moravsko-vardarsko područje; ona mora obuhvatiti i dunavski slijev. Luka Brčko, jedina međunarodna riječna luka u Bosni i Hercegovini, ima posebno važnu ulogu u tom kontekstu. Plovnim tokom rijeke Save povezana je s lukama duž Dunava i diljem šireg crnomorskog slijeva. Unutar šireg koncepta Dunav - Morava - Vardar - Egejsko more, Brčko bi moglo poslužiti kao sjeverno čvorište koje povezuje Bosnu i Hercegovinu sa Savom i Dunavom.

Bosna i Hercegovina stoga bi trebala biti jedan od ključnih partnera u oblikovanju budućeg Balkanskog pakta o vodama, koji bi povezao upravljanje prekograničnim riječnim slijevovima s europskim vodnim i prometnim koridorima. Umjesto stvaranja još jednog sloja birokracije, novi mehanizam bi služio kao politički i strateški koordinacijski okvir, nadograđujući i objedinjujući postojeće sektorske i aranžmane na razini slijeva.

Ibar i Vardar - od hidrogeopolitičkog rivalstva do zajedničkog upravljanja: Objava srbijanskog predsjednika Aleksandra Vučića da Srbija razmatra promjenu ili preusmjeravanje toka Ibra politički je signal rastuće strateške važnosti vodnih resursa u regiji. Međutim, političku izjavu treba razlikovati od stvarnog infrastrukturnog projekta: svako značajno preusmjeravanje rijeke uključivalo bi složene i skupe hidrotehničke radove te bi moglo imati posljedice za okoliš.

Ako Kosovo pojača preusmjeravanje vode iz Egejskog prema crnomorskom bazenu, dok Srbija istovremeno istražuje intervencije u bazenu Ibra, regija bi mogla ući u novu fazu hidrogeopolitičkog rivalstva. Takav razvoj događaja ne bi koristio ni jednoj strani, posebno usred klimatskih promjena, češćih suša i rastuće potražnje za vodom.

Kosovo mora biti sastavni dio svake regionalne strategije za upravljanje vodnim resursima. Projekti na Lepencu daju Kosovu sve značajniju ulogu u regionalnoj hidrogeopolitici: Kosovo je i korisnik zajedničkih vodnih resursa i akter čije odluke mogu utjecati na nizvodne tokove prema Sjevernoj Makedoniji i Grčkoj. Srbija, u međuvremenu, ima jasan interes za održivo upravljanje Ibrom i Moravom, a Sjeverna Makedonija i Grčka ovise o predvidljivom režimu protoka Vardara/Axiosa i pouzdanoj opskrbi vodom.

Suradnja nudi racionalniji put od konkurencije. Zajedničko upravljanje Ibrom, Lepencem i Vardarom moglo bi potencijalnu hidrogeopolitičku liniju razdvajanja transformirati u okvir za ublažavanje napetosti, jačanje regionalnog povjerenja i unapređenje zajedničkog razvoja.

SVIMA OD KORISTI

Dunav - Morava - Vardar - Egejsko more: od povijesne ideje do modernog razvojnog koridora: Mogućnost plovne veze između Dunava i Termajskog zaljeva preko Morave i Vardara razmatra se od 19. stoljeća. Nikola Stamenković, profesor na Tehničkom fakultetu Sveučilišta u Beogradu, bio je uključen u razvoj projekta plovnog puta Dunav - Solun. Godine 1909. srbijanskim i turskim vlastima predani su izvješće, preliminarni projekt i procjena troškova. Daljnje studije pripremljene su tijekom 20. stoljeća, uključujući projekte iz 1961. i 1973. godine.

Geografski, koncept se usredotočuje na povezivanje Dunava i Morave s područjem Preševa i Pčinje te dalje do Vardara, čime bi se Podunavlje povezalo sa Solunom i Egejskim morem. Prijašnji planovi predviđali su plovni put od otprilike 650 kilometara, potpomognut nizom brana, prevodnica i drugih hidrotehničkih građevina.

Međutim, danas se takav projekt ne može realno opravdati isključivo kao projekt plovnog kanala. Financijska i tehnička složenost, zajedno s ekološkim rizicima i potrebom za međunarodnim sporazumima, bile bi golemi izazovi. Stoga bi povijesni koncept trebalo redefinirati - ne kao projekt jednog kanala, nego kao nacrt za moderni regionalni infrastrukturni koridor.

Koncept Dunav - Morava - Vardar - Egejsko more mogao bi kombinirati integrirano upravljanje vodnim resursima, akumulacije i regulaciju protoka, obnovljive izvore energije, navodnjavanje i opskrbu vodom, zaštitu od poplava, željezničke i cestovne veze, logistiku, industriju i trgovinu unutar jedinstvenog regionalnog okvira. Njegova vrijednost ne bi bila samo u izgledima za plovidbu između dunavske regije i Egejskog mora nego i u stvaranju integriranog sustava koji povezuje vodu, energiju, infrastrukturu, tržišta i regionalni razvojni potencijal.

Gledano na taj način, Dunav - Morava - Vardar - Egejsko more moglo bi se transformirati iz povijesne ideje kanala u razvojnu os za Balkan - koridor za vodu, energiju, transport, logistiku i trgovinu. Unutar takvog koncepta Sjeverna Makedonija zauzela bi ključni strateški položaj. Vardar pruža prirodnu geografsku os između Srbije i Grčke, a Skoplje bi moglo postati jedno od glavnih logističkih i infrastrukturnih središta koridora. Solun bi zauzvrat dobio jače veze s dunavskom regijom i srednjoeuropskim tržištima. To bi preoblikovalo geopolitički položaj Sjeverne Makedonije, transformirajući je od tranzitnog prostora između Srbije i Grčke u strateško središte koje povezuje Podunavlje s Egejskim morem.

Takav razvoj događaja mogao bi koristiti svim uključenim zemljama. Srbija bi dobila potencijalno učinkovitiju vezu s Egejskim morem, Grčka jaču vezu sa srednjoeuropskim tržištima, a Sjeverna Makedonija mogla postati regionalno središte za prometnu, energetsku, logističku i vodnu infrastrukturu.

U širem smislu, ovaj koridor mogao bi dodatno ojačati povezanost Zapadnog Balkana s Europom i otvoriti novu razvojnu geografiju za regiju, s vodnim resursima, energetskom infrastrukturom i prometnim vezama koje funkcioniraju kao međusobno povezane komponente zajedničkog gospodarskog prostora.

Vodni nacionalizam ili infrastruktura za mir - izbor koji oblikuje budućnost Balkana: Jedan od glavnih geopolitičkih rizika u nadolazećim desetljećima mogao bi biti porast “vodnog nacionalizma” - pristupa koji pravo države na korištenje vodnim resursima tretira prvenstveno kao pitanje teritorijalnog prava, bez dovoljnog obzira na prekogranične posljedice svojih odluka i intervencija. U takvom modelu nacionalni interesi imaju prednost pred načelima zajedničkog i održivog upravljanja vodnim resursima, povećavajući potencijal za političke napetosti i međudržavne sporove. Ako ovaj pristup prevlada, svaki novi rezervoar, brana, kanal ili sustav za prijenos vode mogao bi postati potencijalno žarište u odnosima među državama.

Rizici bi bili posebno izraženi na Balkanu, gdje neriješena politička pitanja, nasljeđe ratova iz 1990-ih i složeni prekogranični odnosi čine strateške resurse posebno osjetljivima. Voda bi stoga mogla postati još jedna linija razdvajanja i novo poprište geopolitičkog rivalstva. No taj izbor nije unaprijed određen. Uz transparentnost, zajedničko upravljanje i regionalnu suradnju voda može postati upravo suprotno - infrastruktura za mir, povezanost i zajednički razvoj na Balkanu.

KONCEPT ZAJEDNIŠTVA

Voda kao temelj regionalne suradnje i razvoja: Najave novih vodnih projekata na Ibru i na Kosovu naglašavaju rastuću važnost vode kao jednog od ključnih strateških resursa i sve važnijeg čimbenika u regionalnoj geopolitici, posebno zato što klimatske promjene čine pristup vodi neravnomjernijim. Planirane transfere ne treba precjenjivati, ali njihovi potencijalni prekogranični učinci zahtijevaju transparentnost, razmjenu hidroloških podataka i održivi institucionalni dijalog.

Jednostrano upravljanje vodnim resursima moglo bi otvoriti vrata novoj fazi hidrogeopolitičkog rivalstva. Slijedom toga, potrebno je uspostaviti mehanizme za zajedničko upravljanje prekograničnim slijevovima Ibra, Lepenca, Vardara i Morave, okupljajući Srbiju, Kosovo, Sjevernu Makedoniju i Grčku.

U tom kontekstu, koncept Dunav - Morava - Vardar - Egejsko more mogao bi poprimiti novu stratešku dimenziju kao regionalni razvojni koridor koji povezuje vodne resurse, energiju, promet, logistiku i trgovinu. Povijesna vizija povezivanja dunavske regije s Egejskim morem mogla bi se time preoblikovati u moderni okvir za regionalnu infrastrukturu i gospodarsku integraciju.

Međunarodni institut IFIMES predlaže stvaranje regionalne radne skupine, koju bi podržale Europska unija, Svjetska banka i Europska investicijska banka. Njezin početni zadatak bio bi pripremiti zajedničku hidrološku studiju, uspostaviti sustav za razmjenu podataka i definirati okvir za prekogranično planiranje i provedbu vodnih projekata.

Budućnost Balkana stoga ne bi trebala biti oblikovana konkurencijom oko vode, nego njezinim zajedničkim i održivim upravljanjem. Strateška vrijednost vode ovisit će ne samo o dostupnim količinama nego i o sposobnosti država da je transformiraju u temelj regionalne sigurnosti, energetske otpornosti i gospodarskog razvoja.

Ako se vodni resursi tretiraju isključivo kao nacionalna imovina, na Balkanu bi se mogla pojaviti nova linija sukoba. Ako se prekogranični riječni slijevovi razvijaju zajednički, oni bi umjesto toga mogli otvoriti novu razvojnu geografiju za regiju. n