Rast hrvatskoga gospodarstva iznad dva posto, kako je to najavio ministar financija Tomislav Ćorić, smatram realnim očekivanjem. HNB je u lipnju za 2026. projicirao rast od 2,4 posto, pa ministrova najava nije izvan okvira stručnih procjena. Potrošnja kućanstava i investicije povezane s europskim sredstvima još uvijek pružaju dobru potporu gospodarskim aktivnostima. Ipak, riječ je o usporavanju, a relativno velika ovisnost o domaćoj potražnji (što je djelomično zasluga i turizma) vrlo je rizična i ostavlja otvorenim pitanje snage izvoza i dugoročne održivosti rasta - kaže prof. dr. sc. Ivan Kristek s Ekonomskog fakulteta Sveučilišta Josipa Jurja Strossmayera u Osijeku, te dodaje:

- Kod inflacije bio bih oprezniji s tvrdnjom da će biti znatno niža od 4,9 posto. HNB-ova srpanjska projekcija prosječne godišnje harmonizirane inflacije iznosila je 3,6 posto, no geopolitička situacija u svijetu mijenja se svakodnevno tako da je vrlo teško predvidjeti što će se dogoditi sutra ili do kraja godine. Činjenica je da na stopu inflacije trenutno najviše utječe energija (prosječna godišnja harmonizirana inflacija za srpanj iznosila je 10,8 posto), a hrana i piće trenutno imaju deflatorni učinak (prosječna godišnja harmonizirana inflacija za srpanj iznosila je -0,1 posto). Takav odnos nas upozorava kako je osjetljivost cijena trenutno prvenstveno povezan s energetskim poremećajima koji su generirani geopolitičkim krizama na koje ne možemo utjecati, ali im se možemo prilagoditi. Dakle, energija za sada pokreće inflaciju, no treba uzeti u obzir i vremenske neprilike u posljednjih nekoliko mjeseci, koje će izazvati porast cijena hrane u nadolazećem razdoblju. U budućnosti možemo očekivati kako će se ovaj deflatorni učinak hrane poništiti i kako će cijena hrane rasti, a onda je pitanje i kakva će biti geopolitička situacija i kako će se to odraziti na cijenu energije. Za sada ne vjerujem da će se inflacija skoro stabilizirati jer geopolitički nemiri i loši vremenski uvjeti sigurno će izazvati rast potrošačkih cijena.

VLASTITE SLABOSTI

Ministar Čorić upozorio je da je nedostatak veće produktivnosti jedan od ključnih razloga zbog kojih Europa, uključujući i Hrvatsku, sve više zaostaje za Sjedinjenim Američkim Državama. Zašto je tomu tako, stoji li takva procjena?

- Kad govorimo o produktivnosti, čitateljima treba prvo naglasiti kako produktivnost ne treba poistovjetiti s marljivošću zaposlenika. Ona pokazuje koliko realne vrijednosti stvaramo po zaposlenome ili satu rada. Isti radnik uz kvalitetniju opremu, bolji softver i organizaciju može ostvariti veći rezultat, bez produživanja radnog dana. Produktivnost se već duže profilira kao kronična bolest Europske unije. Nažalost, Kina i SAD bilježe znatno veću produktivnost rada i kapitala od Europske unije. Kako stvari stoje, ni u bližoj budućnosti takav odnos snaga neće se promijeniti. Glavni i osnovni problem Europske unije koji koči produktivnost je birokracija, inertno tržište rada, sporo prilagođavanje promjenama (ovdje prvenstveno mislim na tehnološki sektor, koji znatno zaostaje za SAD-om i Kinom) i slabije razvijeno tržište kapitala. Američko gospodarstvo ima prednosti u razvoju i komercijalizaciji digitalnih tehnologija te financiranju poduzeća koja mogu brzo rasti. Europskim poduzećima širenje otežavaju razlike između nacionalnih pravila i nedovoljno povezano tržište kapitala. Europa raspolaže snažnom znanstvenom bazom, ali teže pretvara dio tog znanja u velika tržišno uspješna poduzeća.

Hrvatska uz europske ima i vlastite slabosti, uključujući ograničenja malog, ali otvorenog tržišta i nedostatak određenih vještina. Moja je ocjena da preveliko oslanjanje na djelatnosti koje rastu prvenstveno povećavanjem broja radnika i kapaciteta ograničava razvojni iskorak. Uspoređivati treba vrijednost proizvedenu po satu rada uz uvažavanje kupovne moći, a gospodarski rezultat promatrati i zajedno s kvalitetom života. To ipak ne smanjuje potrebu za bržim rastom produktivnosti.

Gledajući širu sliku, kako povećati produktivnost gospodarstva, kojim i kakvim mjerama, i na razini države i na razini pojedinih gospodarskih subjekata?

- Društveni napredak uvelike ovisi o produktivnosti gospodarstva. Produktivnost je direktno povezana s razinom tehnološkog razvoja, inovacijama, stručnosti radne snage, učinkovitosti državnih institucija i infrastrukturom. Sve nabrojeno traži ulaganja, i to prvenstveno u djelatnostima koje stvaraju veću dodanu vrijednost. Kako bi potaknula ulaganja, država bi trebala krenuti od prepreka koje poduzetnicima svakodnevno troše vrijeme i novac. Pravna sigurnost, brže dozvole, učinkovita naplata potraživanja i tržišno natjecanje izravno utječu na isplativost ulaganja. Ono što država može učiniti podijeljeno je na četiri glavna stupa. Prvo, potrebna je reforma javne uprave i njezina digitalizacija, što se prvenstveno odnosi na smanjenje birokracije i efikasnije i neovisno pravosuđe. Drugo, provesti reformu tržišta rada i obrazovanja, odnosno utjecati na njihovo međusobno usklađivanje. U obrazovanju trebamo razvijati stručna znanja, sposobnost rješavanja problema i prilagodbe novim tehnologijama, a jednako je važno omogućiti usavršavanje ljudima koji već rade. Treći stup je reforma fiskalne politike koja bi se očitovala u smanjenju poreza na rad, porezne olakšice za ulaganja u istraživanje i razvoj te usmjeravanje financijskih sredstava EU fondova u inovacije i modernizaciju industrije. Osim toga, javne potpore trebale bi se vrednovati prema tomu jesu li potaknule dodatna ulaganja i mjerljive rezultate, a broj odobrenih projekata sam po sebi malo govori o njihovu razvojnom učinku. Četvrti stup je promjena strukture gospodarstva, odmak od niskoproduktivnih sektora, uz poticanje industrija visoke tehnologije.

Svi ističu kako se produktivnost ne može promatrati odvojeno od tehnološkog razvoja... Kako po tome stoji Hrvatska, a kako EU u cjelini? Ulažemo li kao država premalo u istraživanje i razvoj?

- Hrvatska bi trebala više ulagati u istraživanje i razvoj. Prema ispravljenim privremenim podatcima DZS-a, ti su izdatci u 2024. iznosili 1,41 posto BDP-a, to je 1,2 milijarde eura, što je 11,7 posto više nego prethodne godine. Iako Hrvatska bilježi porast ulaganja u istraživačko-razvojnu djelatnost, moram naglasiti kako je Eurostatova procjena za EU oko 2,2 posto. Dakle, za gospodarstvo koje želi sustizati razvijenije članice to je skromna razina. Pritom govorimo o ukupnim izdatcima poslovnog i javnog sektora i sektoru visokog obrazovanja, a ne samo o državnom proračunu. Nije samo niska razina ulaganja ovdje problem. Kada pogledamo distribuciju ulaganja po hrvatskim regijama, primijetit ćemo jako velike oscilacije. Najveći dio ulaganja u istraživanje i razvoj odnosi se na Grad Zagreb, koji drži više od polovine ukupnih nacionalnih sredstava (55,9 %). Slijede Sjeverna (23,5 %) i Jadranska Hrvatska (16,3 %), a najmanji je udio utrošen u Panonskoj Hrvatskoj (4,3 %).

PODIGNUTI STANDARD

Kad se sve uzme u obzir, i pozitivni aspekti (koliki-toliki, ali ipak rast BDP-a, krizne mjere Vlade, financijska stabilnost...) i oni negativni (inflacija, energetika, vanjski dug...), kakva je makroekonomska budućnost RH, kao i budućnost domaćeg gospodarstva? Prijeti li gospodarstvu stagnacija? Vaš završni komentar?

- Ne smatram stagnaciju neizbježnom, ali ne bih ni sadašnji rast tumačio kao jamstvo uspješne budućnosti. Članstvo u europodručju i pristup europskom tržištu daju Hrvatskoj važnu osnovu za razvoj. Kako i koliko učinkovito ćemo je iskoristiti, ovisi o kvaliteti ulaganja i sposobnosti poduzeća da prodaju konkurentne proizvode i usluge. Turizam ostaje važan izvor prihoda, uz potrebu da čuvamo odnos cijene i kvalitete te razvijamo druge izvozne djelatnosti.

Krizne mjere mogu ublažiti udar na građane i poduzeća, no trebaju biti ciljane i vremenski ograničene. Dugotrajno subvencioniranje svih potrošača opterećuje proračun i slabi poticaj za energetsku učinkovitost i njezinu prilagodbu. Također, trajne rashode ne bi trebalo graditi na proračunskim prihodima koji se privremeno povećavaju zbog utjecaja inflacije ili iznimno povoljnog gospodarskog ciklusa. Potrebno je ostaviti prostor za reakciju na buduće poremećaje.

Veći srednjoročni rizik vidim u sporom napredovanju životnog standarda. Ako plaće i cijene rastu bez odgovarajućeg napretka produktivnosti, dio poduzeća može izgubiti konkurentnost, a građani neće osjetiti očekivano poboljšanje. Hrvatska može izbjeći takav razvoj situacije, ali mora sustavnije stvarati uvjete za privatna ulaganja i kvalitetna radna mjesta. Uspjeh bih procjenjivao po kupovnoj moći tipičnog kućanstva, dostupnosti javnih usluga i mogućnosti mladih da ovdje planiraju život. Stopa rasta BDP-a važan je pokazatelj, ali ona je tek početak procjene kvalitete života u nekoj državi. (D.J.) n